Blog / Pisma punom mjesecu

ŽENA PROTIV ŽENE- TAMNA STRANA ISTOG MJESECA

Žene u Hrvatskoj ( a i šire u regiji) progovorile su, potaknute hrabrim iskorakom zastupnice Lesandrić u Saboru, o svojim traumatičnim iskustvima vezanim za medicinske postupke reproduktivnog ženskog zdravlja u hrvatskim javnim zdravstvenim ustanovama. Ovo je desetljećima javna tajna hrvatskog zdravstvenog sustava koja je ,kao rijeka sputana branom, samo čekala da bude oslobođena. Većina žena krenula je skupa s tom bujicom, od organiziranog ženskog aktivizma do osobnih, neposrednih iskaza i komentara na društvenim mrežama.

Mnoge žene pridružile su se ovom javnom i kolektivnom prikazu ženske snage i ranjivosti bez zadrške i srama, no ima i onih koje su odlučile podržati drugu stranu. Čule su se izjave da nije strašno izdržati bol ako su liječnici stručni, da je glas zastupnice i ostalih žena pretjeran, te u službi feministkinja i ljevičara, da je normalno da boli, da je najvažnije da je sve prošlo i da je beba u redu.

Kao doula i voditeljica radionica i programa za osnaživanje žena, te kao majka, žena i ljudsko biće, duboko sam dotaknuta ovim događajima i reakcijama. Dirnuta zbog ženske snage koja uvijek probije svaku zapreku, barijeru i autoritet, jer drugačije i ne može- mi žene, priroda, i planeta Zemlja djelujemo po istim zakonima koji su daleko složeniji, inteligentniji i plemenitiji od zakonitosti i pravila ljudskog uma.

Iz te perspektive pokušat ću oblikovati svoje viđenje situacije u kojoj se žena protivi svojoj prvobitnoj prirodi, ne želi teći s njom i podržati je, te se javno izražava kao njena protivnica distancirajući se od zajedništva s drugim ženama.

Mnoge žene se osobno i javno pitaju zašto postoje takve „druge“ žene i koja je njihova motivacija? Zašto zanijekati, poništiti i povrijediti drugu ženu koja je ionako duboko povrijeđena nepoštovanjem i tjelesnom boli koja joj je nanesena?

Odgovor na ovo pitanje je složen, no u esenciji se može sažeti na riječ STRAH. Taj strah čuči ispod svih uvjerenja kojima se žene koje onevređuju druge žene zakrile. Njihova uvjerenja preuzeta su iz patrijarhalnih institucija i obrazaca, ali one ne djeluju iz pobuda o širenju istinitosti tih uvjerenja, već iz straha. Budući da su u tijelu svjesne velike kolektivne traume svih žena koja se stvarala i stvara već tisućama godina, one ne mogu podržati patrijarhalne izraze moći iskreno. Ali i same znaju kolika je velika bol traume, ONE TO ZNAJU, ali kao i mnoge žrtve duboke traume NEGIRAJU tu bol. Jer ta bol je neizdrživa, ona je dokaz da strše, da se nisu uklopile, da su još uvijek žive, imaju tjelesne potrebe i cikluse koji ne odgovaraju sistemu u koji se žele uklopiti. A one se osjećaju SIGURNIMA jedino ako ih odobri taj izvanjski sustav, toliko neprijateljski prema njihovoj pravoj prirodi.

Svaka žrtva zlostavljanja jedino želi sigurnost u svom životu, tj. ŽELI ODSUSTVO BILO KAKVE SVJESNE POMISLI na to strahotno preživljeno iskustvo. Upravo zbog toga patrijarhalne ideje manipuliraju ženama- budi nam poslušna, i bit ćeš SIGURNA. Sigurna u braku, sigurna u crkvi, sigurna na poslu.

No onda se dogodi situacija u kojoj je ženi nemoguće ne pokazati svoju prirodu: Porođaj, spontani pobačaj, izazvani pobačaj. Za žene koje žele bit SIGURNE prije svega, ovo su neprijateljski događaji. Najradije bi da ih odradi netko drugi, stoga se odvajaju od mudrosti i potreba uvjetovanih vlastitim tijelom u tim trenucima, i priklanjaju se AUTORITETU koji je ILUZIJA SIGURNOSTI. Taj autoritet je po svojoj prirodi patrijarhalan, što znači da mu je cilj iskorištavati i hraniti se na slabima i nemoćnima, i tu se stvara zatvoreni krug zlostavljanja na mjestu gdje bi žena trebala doživjeti najveće poštovanje, priznanje i suosjećanje.

Kad balon pukne, kao što se dogodilo nedavnim istupom hrabre žene u Saboru, većina žena odlučuje se podržati svoju prirodu. One koje ne donose takvu odluku zamrznute su u svom strahu, i njihovo optuživanje i podrška „krivoj strani“, zapravo je očajnički pokušaj da se ne susretnu s vlastitom boli, boli svojih majki, baka i prabaka, i svih poznatih i nepoznatih im žena. One se odlučuju za sigurnost, sigurnost koja je za ženu stoljećima značila preživljavanje bez obzira na cijenu, a cijena je izdaja sebe same na najdubljoj razini postojanja.

Žene koje izdaju druge žene, odavno su izdale sebe same. I to je najveća bol, sram koji se ne može podnijeti, ne smije biti vidljiv. Zato ih nemojmo izbaciti, optužiti i osuditi. Ako to učinimo nećemo se mnogo razlikovati od ustrojstva sistema koji nama nanosi patnju i bol. Naravno da imamo pravo na svoje osjećaje povrijeđenosti i ljutnje koji se dižu pred njihovim izjavama, ali ostavimo te osjećaje za sebe, bez da ih projiciramo na njih, jer njima je dovoljno teško u vlastitoj koži, mnogo teže nego nama koje smo progovorile bez straha.

Te tvrde žene, čvrsto ukopane u  utvrdama koje pripadaju neprijatelju zapravo su zarobljenice. Ne žrtve, već zarobljenice. Tamo ostaju svojom voljom. Dajmo im onoliko vremena koliko im treba da im to zatočeništvo postane nepodnošljivo. Dok ih vlastiti strah ne stjera na rub utvrde, ili ja ili oni. Možda im se to i ne dogodi u vlastitom životu, nego tek njihova kćer ili unuka spozna da izvan utvrde postoji svjetlost, sloboda i život- i da je ona, upravo kao i svaka žena, njihova nositeljica i vlasnica.

Suosjećanje znači vidjeti mnogo dublje od onoga na površini i živjeti s tom otvorenom situacijom, bez osude i uplitanja. Nama ženama suosjećanje je prirodni dar, a naše duboko ranjene sestre ga trebaju više od ikoga. <3