Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 9: JUGO

Danas puše jugo i svi su se odmakli od mora kao od pobješnjele žene. Tu i tamo rijetki odvažnici kroče uz lungo mare, nezdovoljno pridržavajući odjeću koju inatljivi vjetar zateže u više smjerova istovremeno. No većina ipak zahvalno ispija svoje kavice u dva postojeća kafića u selu, psuju nepredvidljivi otočki internet i prelistavaju jučerašnje dnevne novine (jučerašnje jer brod donosi današnje tek oko 3 popodne.)

Ja se pak muvam naokolo po apartmanu kao onaj ris po stiješnjenom domu zoološkoga vrta. Uglavila sam desnu polovicu škura i moj pogled stalno traži sinje oči mora koje neumorno razbija valove na udaljenosti pedesetak metara od mene.

Nema te sile koja može zaustaviti more. Možeš ti reći, dosta više, svima si dodijala. Možeš reći, daj se smiri, nije lijepo za vidit. Možeš reći, svi će mislit da si luđakinja. Ne dira to veliku slanu vodu. Suze joj frcaju sve dok se ne ispuše ludi vjetar iznutra, dok na obalu u neredu ne isplivaju sve otkinute trave, sipine kosti, uginule ribe i dijelovi ptica, sve što nije moglo podnijeti silinu života i smrti, pa se predalo struji. I ne samo da se okomilo more na te koje inače štiti i hrani, nego skida mater svima po spisku. Debelim turistima na jahtama u onim sailing cipelama koji seru u njega. Masnim domaćicama sa plus pedeset zaštitnim faktorom koje mažu na plaži debeli sloj paštete na kruh svojoj larmavoj dječurliji. Zajebanim ribarima koji ga psuju i pljuju u njega, a ipak svaki dan prodiru u nj mrežama, bodu parangalima i udicama. Moglo bi se reć, zažalilo je more što smo još onda izašli iz njega kao ružne ribe s nožicama i dihalicama. Što nas je neka sila, veća od mora samog, odlučila unaprijedit. A sad, vidi tog napretka, šišti more kao siktava žena. Sve će nas zatrt taj napredak, rekla sam ja, al tko će ženu slušat…

I zato more sad bjesni. Brani se i obnavlja u svom zastrašujućem gnjevu, baš kao i svaka žena. Već sutra će biti podatno i krotko sa svojim modrim uvalicama.

Ja grabim ručnik. Trpam ga u torbu za plažu.

Kud ćeš? Gleda me u čudu moj muž otežao od fjake. Kud ćeš? Gledaju me moja djeca okupljena ispred televizora.

Idem u more, odgovaram, a u sebi nadodajem, ja sam divlja žena. Idem u svoj dom.

Dok odmičem od kuće vidim našu domaćicu Kate kako izlazi u dvorište objesiti lancune da ih osuši vjetar. Zastane na trenutak, postavi ruke na bokove i zavrti glavom u nevjerici: "Ma vidi je, vrag je izija."

E, moja Kate, krivo je more.