Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 8: PERZEIDI

Bliži mi se rođendan, 11.8. Kad sam bila djevojčica stvarno nisam voljela taj datum. Vrhunac ljeta i školskih ferija u gradu, svi su na moru ili kod bake na selu, nema prave proslave rođendana, osim one u kojoj mama i tata pozivaju svoje prijatelje sa njihovom djecom koja nisu moji prijatelji. Na tortu od malina nabodenu na malu vilicu uvijek bi kanulo par nevidljivih suzica (da odrasli ne misle da sam nezahvalna).

Ni poslije mi rođendan nije postao mnogo veseliji. Ako sam bila sa društvom na moru, svi bi se napili u moje ime i otišli na noćno kupanje bez kupaćih kostima. Budući da ja ne podnosim alkohol, more mi je uvijek bilo nekako hladno i prijeteće tom prilikom. A možda to i nije bilo more, nego atmosfera proslave.

Sad već znate o meni da sam gunđalo i nisam neko društvo za partijanje.

A ovoga ljeta, uz sve to sam još pala u depresiju. Mogu to pripisati retrogradnoj Veneri i općenito lijenoj i mrzovoljnoj postavci planeta na nebu, mogu pripisati krizi srednjih godina ili tome da nemam mira jer su mi djeca non-stop doma jer nema škole i vrtića.

Ali eto, odlučila sam to ne pripisati ničemu osim sebi. Možda prvi put u životu totalno sam ostala na tom tamnom, mračnom, ljepljivom mjestu otvorenih očiju. Isprva mi je bilo teško i strašno. Moj um je na silu tražio nešto da se za to uhvati kao za udicu koja će ga izvući na površinu. Gore su stvari zabljesnule par puta, ali ja sam rekla ne. Oči su se počele privikavati na sjenovito lelujanje. Na čudne misli koje su me povremeno okrznule kao ružne, zastrašujuće ribe sa dna oceana. Na to da i kad svane jutro sve oko mene ipak ostaje mračno i neprepoznatljivo.

Dok sam nastavljala obavljati svakodnevne zadaće i obaveze i moje tijelo se kretalo u tri dimenzije planete Zemlje, neki drugi dio mene ostajao je u prostoru koji je za mene bio previše stiješnjen, previše mračan i previše nepoznat. I sada vam ovo pišem iz tog prostora s kojim zaista ne znam što da napravim.

Valjda je baš taj prostor moje ovogodišnje ljetovanje, egzotično mjesto godišnjeg odmora bez da tijelo promijeni lokaciju. Tko mi je kriv kad ne volim bučne plaže i urnebesne tulume, pa sam dospjela na takvo mjesto. Tko mi je kriv kad sam čangrizava i mizantrop. Sad su stvari takve kakve jesu, i kao svatko tko se zatekao na mjestu gdje je zalutao i ne zna put naprijed ni natrag, postajem sve budnija na sadašnjost, ono što se događa sada i ovdje.

A i nije sve baš tako crno kad ti se oči priviknu.

Iako sam godinama gunđala na taj nezgodni datum svog rođenja, u zadnjih par godina ipak sam shvatila da i nije on baš tako bezveze. U mojih gotovo 46 godina života na datum mog rođenja bile su bar tri pomrčine sunca. Nekoliko pomrčina mjeseca. A najljepše od svega su perzeidi. Svake godine šibaju nebom i rade mi vatromet za rođendan. Baš svake godine. Ako ne znate, perzeidi su zvijezde padalice koje su odlučile da svake godine 10.,11. i 12. kolovoza naprave galaktički party na noćnome nebu iznad Zemlje. Prošle godine je vrhunac bio 11.8., a ove 12.8.

Perzeus je bio polubog- polučovjek, rođen od žene Danae i boga Zeusa. Začet je tako da je Zeus pustio kišu zlata na Danae. Poznat je po tome što je ubio mitsko čudovište Meduzu, čiji pogled je pretvarao ljudska bića u hladni kamen.

Dok za rođendan svake godine promatram perzeide kako izvode svoj čudesni vatreni ples, osjećam da Pezeus i u meni svaki put ubija jedan krak Meduze koja svijet pretvara u hladni kamen.

Koji rođendanski poklon može biti bolji od toga?