Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 7: JEZIK

Prolazim preko postova na Facebooku. Pozitivne afirmacije, mudre izreke, poslovni i društveni uspjesi, fotografije lijepih ljudi i sretnih porodica… tu i tamo koji gnjevni zahtijev za toleranciju i osvještavanje ovog ili onog. Trebala bih se osjećati dobro od toga što vidim, da, svakako, pa zašto onda osjećam grč u solarnom pleksusu?

Razmišljam o tome već dulje vremena. Zašto me pozitivne slike ne iscjeljuju. Zašto me citirana mudrost nervira. Zašto me gnjevni zahtjevi za pravdom ne motiviraju. Zašto?

Prvo upirem prst u sebe. Mora da sam ja neka frikuša. Nemam suosjećanja. Zavidna sam i ljubomorna. Ne veseli me tuđa radost. Skeniram svoje energetsko polje da nađem odgovor. Djelomično i u natruhama javlja se rezonanca istine, ali to nije pun pogodak,nije pravi odgovor. Nije odgovarajući odgovor za gore postavljeno pitanje.

Ljudi k’o ljudi. Facebook je društvena mreža. Mogu na njoj istovariti štogod da požele. Nije stvar u ljudima.

Razmišljam o Marku Zuckerbergu. Nisam baš pažljivo pogledala onaj film. Nešto me jednostavno nije privuklo. Nisam se oduševila ni kad je Jobs umro i izašla knjiga. I Bill Gates mi se uvijek činio kao neki gmaz. Ne fascinira me njihov talent, civilizacijski doprinos, moćne imperije. Svi ljudi koje poznajem, a totalno su začarani njihovom karizmom bili su totalno van svog tijela.

Mislim da je problem u jeziku. Problem je u toj novoj paradigmi jezika (koja više i nije tako nova). Facebook je medij u kojem se to može jasno vidjeti. To je medij koji je stvaranjem samog sebe stvorio i novu paradigmu jezika. Eklektičnu, naizgled dostupnu, ali ako zagledate u dubinu ne možete jasno vidjeti od čega je sastavljena. Taj gotovo religiozni misterij daje Facebooku toliku moć. Rekla bih, demonsku silu. A od demonske sile meni se stišće pleksus.

I tako, Big Brother je sada tu. Nije u onom naivnom stilu osamdesetih kao u filmu, ipak su tri desetljeća iza donijela svoje, sa ekspanzijom inteligentne tehnologije, virtualnog svijeta i šećernom New Age vatom. Ali, vjerujte mi, tu je. Svi smo najebali. Zar se ne osjećate sa svom tom slobodom da zjalite štogod vam se hoće i kadgod vam se hoće kao muha zalijepljena na šećernu podlogu? I Coca-Cola je prema tome gorki ljekoviti tonik.

Čini mi se da je Zuckerberg veliki Belzebub sa dirigenskom palicom u ruci i dirigira svima nama zrikavcima koji beskrajno zričemo po svojim pametnim telefonima i laptopima. I ne samo Zuckerberg, on i nije najopasniji, on je samo agent. Najopasniji su oni koje ne vidite. Oni stoje iza njega. Zna on da su gladni njegovih unutarnjih organa, zato s tolikim talentom dirigira svima nama.

Sada vjerojatno mislite da sam paranoična žena koja u svom pretklimakterijskom stanju izmišlja globalne urote. Al’ nije vam to to. Moj mozak ne bi mogao registrirati tako nešto bazično i sirovo. Sve mi je to došlo iz trbuha, iz tijela, iz kostiju, iz onog mjesta u kojem smo mi svi ljudi jednako ranjivi.

Moja osobna ranjivost pokazuje visoku pripravnost na sredstva masovne hipnoze i uvjerenja koja podržavaju bilo kakve sisteme vrijednosti, ma koliko slađašni oni bili. Ima nešto u meni što mi ne da da se pretvorim u zombija. I zato me stisne pleksus kad jezdim Facebookom.

Podržavanje bilo kojeg sistema vrijednosti podržava naše udaljavanje od intimnosti sa samim sobom. Naravno, ako podržavate sistem vrijednosti, bit ćete prepoznati, prihvaćeni i voljeni od ljudi zatočenih u tom istom sistemu. Ako to želite, meni je to cool. No ako vas muči pleksus, pripremite se na to da budete usamljeni jahač. I da nemate baš puno sljedbenika.

Sad kad sam zaglavila na ovom mjestu, postavljam si pitanje da li za mene uopće ima šanse da budem sretna osoba, ili je sreća privilegija zatvorenih sistema.

Za one koji ne žele govoriti jezikom sistema, ne preostaje ništa drugo no da izmisle vlastita značenja riječi. Pa tako i ja moram ponovno definirati sreću, izvan sistema.

Sva sreća da jezik ne stvara nas, već da mi stvaramo jezik, a on pak stvara naš osjećaj postojanja u svijetu. Kad pogledam u to sasvim intimno, čini mi se da je baš u tome tajna božanskog uma u umu čovjeka. Čovjek lebdi nad tamom vlastitog kaosa, sve dok ne progovori vlastitim jezikom. Jer prije Facebooka, ipak bijaše riječ.