Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 6: IDEMO DALJE

Po izlasku iz kuće dodirne me ledeni dlan veljače, uvuče se ispod kaputa i provuče pod kapom. Hodajući razmišljam jesam li odjenula dovoljno dugi kaput, obula dovoljno tople čizme, da li mi je vesta prelagana. No moje noge nastavljaju dalje, ne zaustavljaju se.

Odjednom, na kraju zgrade, baš na početku stepenica prema tramvajskoj stanici zakoračim na novu planetu. Na mene se odozgora sruči sunčani dan, kao da je netko izlio sok od maline pomiješan sa ležaljkama za plažu. Iznenađenona trenutak, tijelo se smjesta poveseli i bućne u tu toplu kupku.

Toplina se širi krvnim žilama, mišićima, kostima. Tijelo kaže: Dobro je znati da smo i ovaj put prezimili zimu. Nije nas ukiselila sa glavicama kupusa. Nije nas zatrla kao kukuruz na polju. Nije nam otpao nos. Iako nisi svjesna, saldo je u plusu. Evo, ja ti kažem.

U kutu usana mi zatitra osmijeh, samo za mene. Okrenem lice malo više prema gore i zažmirkam u sunce. Sunce zažmirka natrag i smjesta nastavi sjati vrlo odlučno i zauzeto.

Noge mi i dalje hodaju pored ogoljenih grmova i kupova zaostalog snijega na travnjaku. Nevjerojatno, tko bi to i pomislio još samo prije par dana, svi ovi grmovi, svo ovo uspavano drveće uskoro će krenuti u život. Sve će zazelenjeti i prije no što ja skinem ove dvije kile zimskog viška.

Na putu se žuti, trubi i smijucka jaglac.

Odjednom i bez ikakvog posebnog poziva i namjere sunčeva toplina uđe u moje srce i napuhne ga kao siguronosni jastuk u automobilu. Kako je dobro biti tu, gledati sve ovo dok me noge nose dalje i ne zaustavljaju se.

Kako je dobro živjeti moj život, doživjeti ovih četrdeset pet godina.

Roditi troje djece i i ići dalje bez zaustavljanja.

Imati partnera za život pored kojeg hodam svojom stazom već dvadesetak godina, bez zaustavljanja.

Mirisati buket svojih sjećanja bez zastajanja da izvadim trnje i sve što mi se ne sviđa.

Biti tu, danas, na ovaj sunčani dan. U svom tijelu. Bez zaustavljanja.