Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 5: CARSTVO SJENE

Klizimo prema najtamnijem danu u godini, Zimskom solsticiju. Sjene vode vrzino kolo, vode me u mrak.

Sjene. Moje vjerne pratiteljice od početka vremena.

Prva sjećanja: Zvukovi u sobi i sjene koje se miču na zidu. Sjena kiše koja se pretvara u tekuću branu. Sjena snijega, polarnih medvjeda i mekih sjevernih životinja. U kutu čuče tamne sjene, pretamne da bih ih razumjela. Ne želim ići tamo, ne još zasad, ležim u krevetu i tražim slatkoću i nevinost. Sjene u kutu pripadaju drugima, onima koji su ležali u ovoj sobi prije mene, prije no što su se moje oči otvorile.

Na plaži upoznajem utisnute kamenčiće u betoniranoj plaži. Razmišljam kako je ovo prvi i posljednji put da se susrećemo. Moja pažnja, moja svijest je premala da prepozna svakog pojedinačno po drugi put, u neko drugo vrijeme. U mojoj glavi misao da će oni biti tu nepromijenjeni i kad dođem ponovo, možda sa vlastitom djecom. Oni će mene prepoznati, a ja njih ne. Takva je priroda čovjeka. Takvo je ustrojstvo Svemira. Osjećam sjenu koja se provlači nada mnom kao neprimjetni ljetni oblak kojeg nitko nije vidio. Nitko ga nije vidio.

Idemo u more! Kaže sjena mog oca negdje iznad mene. Ja ne želim otvoriti oči. Moja uloga kćeri vidi zaštitničku narav te sjene. Moja čežnja za neprimjetnim ljetnim oblacima na nebu buni se ometena u snatrenju slobode. Postoji nešto više. Postoji nešto šire. Čitav ogromni prostor ispunjen kretnjama i sjenama, bez uloga, bez očekivanja, bez radosti, osim one tihe koja se ne računa.

Ne u svijetu mog oca, on je nevidljive sjene pohranio u svoje tijelo. I misli da ja, ganjačica ljetnih oblaka, ne znam za njih. Misli da će me zaštititi ako ne vidim sjene. A moj svijet se odvija u polumraku šuštaja, šumova, nejasnih riječi. Nije to svijet radosne djevojčice, to je trenutak budne pažnje u nerazumljivom Svemiru.

Moja je majka zaključala svoju sjenu u ormar. Visi tamo skupa s haljinama iz Trsta i sapunima od engleske ruže. Ponekad namjerno uđem u ormar i zatvorim vrata za sobom. Udišem njen miris i dozvoljavam njenoj sjeni da me grli. Da me nuna. Sjenu svoje majke volim više od nje. U njoj je snažan djelić moje istine. O tom se ne govori. Majka i ja ne govorimo. Obje smo radosne djevojčice.

Nada mnom se razvija sjena. Ona jednostavno ne želi van, kaže primalja. Moja zaglavljena kćer iz porođajnog kanala gleda sa mnom prema gore. Ozbiljno razmišlja o smislu života. Izvana se priprema koleda. Gledaju me žedne oči maski vukova, dva doktora, sestra, porodničarka i medicinski tehničar. Svi su oni nanjušili sjenu, i došli se njome nahraniti. Ja trepćem, gledam svoj svijet kaosa, molim za odgovor. Odjebite svi! Kažem im jasno. Bez instrumenata. Bez forcepsa. Bez zajebancije. Sjena reži i povlači se u kut. Moja plaha, zbunjena kćer hvata val posljednjeg truda i naprasno se odvaja od mog tijela. Nije sigurna voli li me ili me mrzi. Čeka ju cijeli život da utvrdi gradivo.

U mom tijelu putuju sjene. Čujem ih zajedno sa pulsiranjem krvnih zrnaca. Kao nevidljivi oblaci na ljetnom nebu, donose nagovještaj tmurnih dana. Čovjek ne bi ni pomislio kolika je njihova moć. Umiješaju svoje sjenovite prste i za tili čas krvavim akvarelom tjelesnih tekućina oblikuju cistu ovdje, izraslinu ondje, otvaraju pukotine, buše rupe.

Desetak dana prije zimskog solsticija, moje oči otvorene su za savršen dan. Zimsko sunce uzdiglo se iznad krovova u zlatnoj kočiji. Sada je trenutak okupati se u njegovom sjaju bez dvojbi.

A što drugo no biti zahvalan carstvu sjenki? One su samo prolazni igrači, slutnje i znakovi na putu.

Da nema njih, kako bismo vidjeli neumorno zračenje svjetla koje omogućuje svemu, pa i sjenama, da pronađu svoje mjesto pod suncem.