Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 4: ZRELO SUNCE

Popodne današnjeg dana u kojem je sunce potpuni gospodar dana i noći opojno se širi livadom Cmroka. Odavno je sunce prevalilo horizont i sada plesnim koracima (Menuet? Samba?) silazi ka Zapadu. Stojim sa četiri i pol godišnjim sinom pod drvom čiji su cvjetovi zamamni, a miris omamljujuć do te mjere da se i ne pokušavam sjetiti botaničkog naziva. Pčele se uvlače u sočne bijele čaške i pokazuju nam svoje dlakave guze. Moj sinko skuplja latice s travnjaka i radi bijelu kišu. Gledam latice kako se lelujavo uvijaju, svaka na svoj način, zavodljivo, izravno,kao mladenka čija je bijela haljina samo simbol onoga što je već odavno prošlo, i sada zaslužuje slavu jer ju je svrhovito dovelo do trenutka u kojem ta svrha nestaje.

I ja osjećam da je oko mene haljina, mladenka sam vlastitog života na ovaj slavni, sjajni dan. No ova moja oprava više izgleda kao drvo preda mnom: Deblo mu je mahovinasto prema Sjeveru, nepravilno, pomalo izglodano, izrovareno. Cvjetovi u teškim bokorima pružaju odmor i napajaju mnogobrojne kukce. Neki od njih su lijepi, a neki ne. Lišće je uzano,nježnog i oštrog vrha, Botticellijevsko, mjestimično su ga pojele ličinke i uši koje ostavljaju paučinaste niti. Negdje pri vrhu grubo nedostaje grana ili dvije- izgleda da ih je odrubio grom u nekoj od šumskih oluja. U krošnji se razgovaraju ptice, slijeću i odlijeću bez prestanka.

Kroz grane moje oči vide sunce kako me šeretski gleda u zlaćanoj slavi svog dana. I ja sam tu, pridružujem se slavlju onakva kakva jesam, ispod sjenovite miomirisne krošnje koja već odavno zna da je ljepota važnija od naziva, da je život važniji od smrti sve dok nas ne dovede do trenutka u kojem je njegova svrha ispunjena.

Primam darove ovog zrelog sunca koje ne mari što se njegov dan privodi kraju: Punoću prošlosti, ljepotu sadašnjosti i duboko poštovanje prema budućnosti.