Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 2: PUTNA KARTA PRECIMA

Danas je 31.10. i večeras narodi keltske tradicije slave Noć vještica. Kao i mnoštvo drugih uvezenih stvari u ovo postkomunističko, postratno, postmoderno, kaotično, prijelazno, predkapitalističko vrijeme, i taj se praznik uvukao u našu stvarnost bez osjećaja povezanosti ili dubokog razumijevanja. Upravo ta lakoglava površnost upire prst u naš klimav odnos sa vlastitim precima. I vlastitom tradicijom. I vlastitim identitetom.

Tko su zapravo preci?

Definitivno ih nećete sresti ako se okrenete na van i zapijete negdje između izrezbarenih svijetlećih bundevi okruženi goth scenografijom. To možete učiniti svaki dan. I to je zabavno do određene granice, ali nije Putovanje.

Za Putovanje do predaka trebate puno mrkle noći u kojoj ćete sići ispod vlastitih kostiju u najhladniju, najtamniju dubinu zimske zaleđene zemlje. Tamo ćete po prvi put biti potpuno sami, a mrzla tekućina užasa ispunit će vaše kosti. Bit će to kao da ste ponovo u maternici, ali ovaj put ne u toplom i životnom majčinom trbuhu, već u maternici kosmosa. Glavna je razlika što u prvoj privremeno boravi samo vaše tijelo, a druga je za sva vremena ispunjena vašim i njihovim duhom. I zato su naši stari rekli, Dušni je dan. Dan kada je moguće ući duhom u apsolutni mrak i vidjeti. Vidjeti svu količinu straha, patnje, boli, traumi, tajni, projekcija, opsesija, perverzija, ludila, sve ono što su naši preci u trenucima vlastitog užasa pohranili u taj duboki mrak. Ne žele oni da im donesemo uvozne krizanteme i divimo se romantičnom štimungu groblja s mnoštvom upaljenih svijeća. Već odavno oni su ljudi bez želja, stola i postelje.

Kad ulazimo u najdublji mrak, onda je to naš mrak. U toj mrkloj, beskrajnoj jami oni su samo beskrajni slojevi smrti potrebni da bismo vidjeli vlastitu žudnju za životom. Da bismo osjetili nasušnu potrebu da udahnemo život punim plućima i izronimo iz smrti koja nas ionako strpljivo čeka. Mi smo, zapravo, jedina stvar koja je važna u Svemiru u sadašnjem trenutku i mi smo vrhunac naših predaka, vrhunac Kreacije. Mi smo trenutačno najuspješniji eksperiment u bezvremenskom laboratoriju naših predaka. A iza nas lanac će se nastaviti, igra pokušaja i pogrešaka će se nastaviti u zabavnom zemaljskom luna-parku, kao da nas nikad ni bilo nije.

Mi ćemo negdje, na nekom drugom terenu biti zaokupljeni sa nekim sasvim nepoznatim stvarima. Nedokučivim. Totalno unutra, totalno u transformaciji. Na svoj Dušni dan nam najvjerojatnije misao o našim potomcima neće ni biti dostupna. Kamo li još da im zahvaljujemo za uvozne krizanteme i plastične lampione.

Zato je najbolje što možete napraviti za svoj život da otpustite svoje pretke. Vaš život je putna karta u njihovu Vječnost. Ne oplakujte ih, ne štujte ih, ne klanjajte se, ne zazivajte ih i ne petljajte s njihovim energetskim poljima. Njihova je jedina svrha bila da stvore vas. A vaša je jedina svrha živjeti i postajati sve svjesnije ljudsko biće.

Ako vam to uspije, čut ćete kako se zvjezdano noćno nebo radosno kikoće.