Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 12: KONAČNO LJUBAV

Tečaj za doule za mene je počeo tjedan dana prije stvarnog datuma. Te noći sanjala sam da sa svojim djetetom stojim na obali svete rijeke. Sa mnom je bila žena plave kose. Strpljivo je sjedila na obali dva metra od mene i čekala. U sebi sam osjećala nestrpljenje i zvale su me svjetovne stvari. Ona je sjedila u tišini, tajnom vezom spojena sa mnom, njeno srce mi je bez riječi govorilo: Sa mnom si, s tobom sam, sigurna si. 

Odjednom se iznebuha na obali stvorila stara prosjakinja, bog će ga znati otkuda je ispala. Malo sam ustuknula pred tom starom, prljavom, ludom ženom u dronjcima čije su oči bile u  nekom unutarnjem svijetu punom neprijateljstva prema svemu vani. Nisam znala da li da ju ignoriram ili da ju radoznalo gledam.

Moja sudružica nije imala dvojbe ni zadrške. Okrenula se prema toj smrdljivoj antipatičnoj ludoj babi i nešto joj blago govorila, i ova se prepustila kao malo dijete da joj skine krpe s pogrbljenog isisanog tijela. Plavuša ju je obgrlila oko ramena i blago, s puno nježne podrške uvela u vodu. U vodi joj je dlanovima prala slojeve prljavštine s kože i prstima nanosila vodu na kosu, čitavo vrijeme joj nježno šapćući riječi koje nisam mogla razumjeti. Starica se potpuno prepustila kao neka izmučena životinja i lice joj je poprimilo izraz blaženstva i sreće male bebe. 

Gledala sam ih s obale skupa s malim sinom koji mi je sjedio na krilu i pomislila kako nikad nisam vidjela veću ljubav i prisutnost od ove koja se događala pred mojim očima. Nisam bila emotivna, nisam plakala, osjećala sam duboku istinu i stvarnost koja se otvara kad svjedočite čudima.

Nakon desetak minuta baba je ponovo poprimila svoj neprijateljski izraz lica, skupila je svoje krhke udove, izašla iz vode bez okretanja i jedne riječi, pokupila svoje prnje i nestala. Uzevši u obzir intenzitet događaja, ja sam očekivala da će se desiti promjena, da će je ohanuti ludilo barem toliko da kaže hvala. Ali moju družicu to nije brinulo, ona je zračila radošću i odsustvom ikakve primisli, sjela je ponovno na obalu rijeke i samo se osmijehnula mojim prosuđujućim očima.

Tjedan dana kasnije, u  zemljanoj, toploj i životnoj grupi budućih doula, naša instruktorica je odgovorila na postavljeno pitanje: Moje ime znači rijeka. Naravno da je imala plavu kosu, i sjedila je na podu u istom položaju kao na obali svete rijeke u mom snu.

Nije svejedno kako ste rođeni.

Nije svejedno kako ćete donijeti svoju bebu na ovaj svijet.

Dok sam učila kako biti doula istovremeno sam učila i o tome kako se trebam roditi. Ta dva paralelna iskustva bila su prisutna u meni tijekom čitave obuke.

I onda je došao trenutak kada su žene svojim tijelima formirale dugi prolaz, veliki porođajni kanal, vaginu Božice. Stojeći u prostoru maternice osjećala sam  nepovezanost sa svojim tijelom. Tijelo koje nije spremno, i val panike koji se u malim zgrčenim valovima širio oko mene. Gledala sam u mrak rupe sačinjene od ženskih tijela prožeta strahom da ću se zaglaviti, da ću se zagušiti, da neću imati snage, da mi nitko ne može pomoći. 

Moje oči postale su oči stare luđakinje koja više nije mogla podnijeti bol ovoga svijeta.

Kao činjenicu znam da me moja majka rodila u trideset šestom tjednu trudnoće. Nakon što joj je pukao vodenjak hitno je bila primljena u bolnicu, te s obrazloženjem da je u visokom stupnju rizika jer ću ja ostati bez plodne vode, dali su joj pitocin.

Moja majka bila je u strahu, u strahu od boli, u strahu od liječnika, u strahu od bolnice, u strahu da ću ja umrijeti, u strahu od majčinstva i u grčevitom strahu od svog tijela. Odlučila je napustiti sebe ( i mene) i dozvoliti glasu medicinskog osoblja da zamijeni njen vlastiti glas.

Usprkos pitocinu, ja sam se borila. Nisam htjela van. Nisam razumjela što žele od mene. Moje tijelo nije bilo spremno. Još sam bila u potpunosti u Duhu. No maternica moje majke se grčila kao napadnuta životinja, i nije mi bilo druge nego u šoku krenuti u porođajni kanal. Moje tijelo se nije znalo roditi, nije još bilo spremno za to putovanje. Napola u carstvu duha i sa izbezumljenom majkom ugledala sam snažno svjetlo operacione sale  osam sati kasnije. Mislim da sam u istom omjeru bila i živa i mrtva.

Brzo su prerezali pupčanu vrpcu i stavili me u inkubator. Čini mi se da sam onda bila više mrtva nego živa. Mama je plakala. U inkubatoru sam ostala 3 dana. Tek onda me mama prvi put uzela u ruke, a meni je bilo svejedno. Nisam htjela sisati. Nisam ništa više htjela. Osim vratiti se na ono divno mjesto gdje je sve jedno.

Otpustili su nas iz bolnice ujutro, a ja sam već popodne razvila jaku žuticu, odlučna u svojoj namjeri da se vratim na ono divno mjesto. Ponoći su me ponovo vratili u bolnicu. Tamo su mi zabili igle u glavu i promijenili krv.

Ludilo je mjesto na koje bacamo sidro kad je bol prevelika, a smrt nemoguća.

I tako sam ja, na tečaju za doule, odlučila ponovo ući u vaginu svoje majke i roditi se u svom ritmu, dajući vremena tijelu da osjeti stijenke porođajnog kanala i njegovu podršku. Puzeći u mraku po laktovima i trbuhu čitavim putem sam ridala rješavajući se straha i boli. Tople suze žena koje su stvorile moj porođajni kanal padale su mi po potiljku i obrazima. Na kraju tunela dočekala me naša učiteljica. Zagrlila me je sa onom istom nježnom prisutnošću kojom je zibala ludu prosjakinju u vodi svete rijeke. 

I stvarno, tako sam se ja rodila do kraja.

Kasnije sam u čudu gledala svoje dlanove, svoje noge i trbuh. Iako sam i sama rodila troje djece, tijelo mi je sada "sjelo na mjesto". Poznati osjećaj odsutnosti i nesklada između mog tijela i stvarnosti sada je bio mnogo slabiji.

Razmišljala sam o tome kako su moja djeca prošla kroz moju vaginu, svaki od njih na svoj način. Što su tada razmišljali i osjećali? I koliko to danas određuje njihove živote?

Te iste večeri nakon mog ponovog rođenja imala sam nezadrživu potrebu da napunim kadu mirišljavim eteričnim uljima i sjednem u vodu. Sjedeći u toploj vodi ušla sam u bezvremenski prostor koji se svakoj ženi otvara u trenutku kad započne dio poroda kad beba počinje silaziti niz porođajni kanal. U tom prostoru dočekala me moja kćer, moja majka, moje bake i još mnoge pretkinje koje nisam poznavala. Sve one nosile su svoju bol i ludilo. Uzela sam spužvu i počela nježno trljati svoje udove, lice i vrat. Dok je voda u tankim neravnomjernim mlazovima klizila niz moje tijelo i vraćala se u vodu u kadi, shvatila sam da će ova kupka, pomiješana sa mojim suzama, pretvoriti oči lude prosjakinje u oči malog djeteta.

Konačno, ljubav.

Tako sam postala doula.