Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br. 11: GLAS IZ MRAKA

Okružena eksplozijom predbožićne bučne radosti i dobre volje, nekako me tješi da je već danima gusta magla i da Zemlja ulazi duboko u svoju najdublju zimsku tamu. Osjećam u tijelu da mi je sada prirodno biti na tom mjestu, u dubokom mirovanju, osluškivajući svoj dah, šum krvi i otkucaje uspavanog srca. Osjećam da sam sva zarasla u paučinasto  korijenje zemlje sjajno galaktičkom svjetlošću i plutam unutar  crnog balona vlastite guste energije kao fetus u maternici.

Zahvalna sam životu  koji diše kroz mene i omogućuje mi da svaki dan svjedočim njegovu raznolikost i stvaralačku bujicu. I život voli mene, štogod sam poželjela se više- manje ostvarilo, ako je bilo za moju dobrobit i proširenje svijesti. Zahvalna sam i prirodi u kojoj prepoznajem vlastitu nevinost i povjerenje. Zahvalna sam i životinjama u kojima vidim svoje suosjećanje i ljepotu bivanja bez prosudbe.

Posljednjih dana zaista se pitam kako razgovarati s ljudima. Osjećam u sebi svoje mnogobrojne prijašnje živote u kojima sam izučila raznorazne vještine i zanate, a jedna od tih vještina je i društvena komunikacija.

Točno znam što treba, kada i kome reći. Točno znam kakva će biti reakcija druge strane. Vrlo sam rječita i uglavnom unaprijed znam što ljudi misle i što im uistinu treba. Mogla bih biti savršena manipulatorica riječima i ljudima. Vjerojatno sam i bila nekada prije.

Ali sada više nisam i ne želim biti.

Ta se moja namjera očito pokazala na način da sam u posljednje vrijeme više puta blebnula nešto što je bilo istinito, ali potpuno neprimjereno po parametrima svakodnevne komunikacije. Naravno da su me sugovornici čudno pogledali, neki su se nadurili, a neki zaključili da imam psihičke poteškoće ili da jednostavno nisam simpatična žena.

Sada sve više šutim, ne zato što ne bih znala govoriti, već zato što me razgovori žele odvesti na  mjesto lažnosti koje me sprječava da budem ono što uistinu jesam- bezuvjetna ljubav i istina kojima svjedoči moja vlastita svjesnost.

Čini mi se da je osnova bivanja u tijelu ljudskosti krhkost, strah ( od gladi, boli, samoće, smrti), ulaganje silne energije da prikrijemo taj strah i razvijanje taktika putem kojih možemo nevidljivo dominirati drugim ljudima. U razgovoru ta energija ne traži ljubav, već jedino želi nahraniti samu sebe, a sugovornika ostaviti kao ispražnjenu ljušturu.

Toliko sam puta sam to vidjela, toliko puta bila na tom mjestu da osjećam kako je kap već odavno prelila moju čašu.

Sjećam se svog čuđenja u ranom djetinjstvu, bilo mi je nevjerojatno zašto ljudi odabiru komunikaciju iz mjesta straha i dominacije, umjesto iz svoje prave biti- ljubavi i istine, koje je spontano, puno lakše dostupno i ne traži tolike silne količine uložene energije.

Tada sam bila zvijezda na nebu, a sada sam nebo koje od pamtivijeka gleda njen sjaj. Uronjena u mrak, baš kao i zemlja i voda još dok su bile jedno, nerazdvojeno.

Čini mi se da u  vlastitom mraku jedino mogu jasno vidjeti svoje biće ljubavi i istine. I jedino kad imam dovoljno hrabrosti da uronim u mrak i tišinu mogu vidjeti vlastitu svjetlost i svjetlost drugih ljudi.

Iz tog mjesta komunikacija me veseli, kad moja svjetlost  koristi riječi da upali svjetlost nekog  drugog ljudskog bića, i njegova svjetlost moju. Sve ostalo je strah, samoća i buka.

Sve ostalo nije prava stvar.

Želim vam da pronađete svoje riječi ukopane u dno mraka i pustite glas. To je najbolji poklon koji možete dobiti u ovo doba godine.