Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br.13: VOLIM LJETO

Ljetno sam dijete. I obožavam ljeto! Svake godine, svih ovih gotovo 48, uoči ljetnog solsticija u mojim krvnim žilama počnu zrikati zrikavci. I ne zaustavljaju se sve do sredine kolovoza, kad ljeto odjednom počinje blijediti, bivati krotko i pitomo, sasvim umjereno i zrelo.

Do tada jašem na krijesti divljeg vala. Ujutro otvaram oči sa suncem ispod zastora i roleta i u meni se kovitlaju čarobne svjetlucave čestice života. Gledam svoje gole noge i jarko nalakirane nokte na nožnim prstima kako se komodaju na plahti bez straha od iznenadnog propuha ili zimske štipavice. Gledam oblike svjetlosti kako putuju po sobi i slikaju ljetne slike po zidovima. Slike sreće, totalne, brzo prolazne. Udišem miris ljetne spavaonice, sve se čuje baš glasno, i mirisni štapići na komodi, i čista posteljina, i onaj skriveni sapun u ladici s donjim rubljem. A najviše do mene dopire slatkoća, taj mekani jutarnji ljetni ćuh.

Ljeti ne mogu ujutro meditirati. Umjesto toga plešem ili sjeckam voće. Moje srce je prepuno, a ni sama ne znam čega. Vjerojatno je to slavlje života, poziv na ludost, na ekstazu, na plodnost, na vođenje ljubavi sa svim divotama kojima me ljeto okružuje.

To je moja osnovna vibracija, prirodno utjelovljena energija koja kroz mene istječe u ovaj svijet. U njoj nema straha. Sa sedam godina sam pred publikom od stotinjak ljudi glasno i radosno pjevala "Otvori vrata prozor i slušaj naše note, o ljubavi ćemo pjevat la musica di notte." Strah je došao kasnije. Začepio curicu pjevačicu. Rekao ljetu, hladno, cinično i kulturno: " Ovdje se na širimo kako tko želi. Ovakav javni iskaz ljeta vrijeđa opći red i mir."

Moram priznati da sam zamuknula, nekako se to ljeto bilo povuklo ispod kamena kao onaj rak kad na škrape stane nezgrapna ljudska noga. Pa čeka da se taj uljez pomakne, ili u more, ili nazad na svoj ručnik za plažu. No čim je zrak čist, rakić izađe van i nastavlja čuvati ravnotežu života sa ljeskavim ribicama u plićaku, crnim cvrčcima, korjenitim motarom i stoljetnim smrčama. Pleše svoj ples, gore-dolje po stjenovitoj hridi. Zato je on tu ovoga ljeta. Ljeto je tako magično, jer se sastoji od trenutaka.

Moje najveće učenje bilo je kako zadržati ljeto u sebi, kako ga ne zatući, ostati u ljubavi sa vlastitom ekstazom, a istovremeno uživati i u drugim godišnjim dobima. Jer nisu svi ljudi ljetni ljudi. Nije ni moj muž, ni moja djeca. Dugo mi je trebalo da shvatim da to ne znači da moram odbaciti svoje ljeto, jer je sad, recimo, Božić. Ili Dan mrtvih, rođendan mog muža.

Može se živjeti ispunjeno i onda kad nije ljeto. To je učenje, zato smo ovdje.

Ja konzerviram ljeto. Napravim od njega slatko, ušećerene trešnje i šumske jagode i nosim sa sobom po svijetu. Tko želi probati ljeto u bilo koje doba godine, nek mi se slobodno obrati. Možemo se lijepo razmijeniti, ja vama ljuljuškanje na valovima, a vi meni, recimo, prvi snijeg. Ništa na ovom svijetu ne odlazi u škart. Svi smo mi svrhoviti, ali uglavnom to ne kužimo.

I budući da ljeto stvarno nije doba introspekcije i filozofije, nego ludovanja, oslobađanja i užitka, neću vam više ništa reći o njemu. Najbolje je da sami otkrijete! Ljeto voli kad ga se otkriva.

Ja idem pojesti svoj ljetni doručak, ribizle, borovnice i trešnje. Nije bitno što je sada već 11:50, i čak je i moja mačka utekla od žege s balkona.

Ovo je ljeto! U njemu nema pravila, osim onih kratkotrajnih, slasnih, koje izmislite sami u trenutku.