Blog / Pisma punom mjesecu

Pismo br.10: VODA

Prvo su čuli njihove vapaje. Onda je voda izbacila dječja tijela kao ljušture malih školjki. Zatim jednog jutra dok se uspavani Gradić budio, vidjeli su kako Ljudi bez stola i postelje sjede na kamenim stupovima za vezanje brodova, očiju uprtih u daljinu. Nekima nije bilo ugodno od tog prizora, jeza im je puzala niz stup kralježnice, a neki su potjerani znatiželjom ostavili brioš i šalicu vruće jutarnje bijele kave na kuhinjskom stolu i istrčali prema obali. Na njihova pitanja Sivi ljudi nisu odgovarali. Samo je jedan bezubi starac glave prekrivene kuhinjskim ručnikom, stišćući u naručju  kvaku istrgnutu sa nekih vrata okrenuo glavu i usmjerio svoje prodorne oči u zaposlena usta znatiželjnika.  Iz njegovog grla začulo se graaa, graaa. Bio je to glas galeba.

Ja sam voda. Pamtim sve ono što ste vi već odavno zaboravili. Sva rođenja koja su se dogodila u kući. Sve smrti i sve preljube skrivene u znojnoj sobi iza titravih škura. Znam gdje su posadili smokvu, i gdje su zakopali one koji se nisu smjeli roditi. Isprala sam kosti nakon kuga, poplava i osvajanja. Kažu da sam H2O, uvijek ista u omjeru vodika i kisika. Prija im ta lagodna teorija, daje im sigurnost. Ali ja se mijenjam i pamtim, ponirem i prodirem. Ja sam živi jezik planete Zemlje. Tečem tamo gdje me pošalje njena Ljubav. Ja sam glasonoša.

Na morskom obzorju stale su šarati munje i parati gromovi. Odjednom se smračilo i u dan se ulila noć. Valovi su počeli nadirati i lizati stopala Sivih ljudi. Netko se ustao i oteturao kroz odbačene boce flaširane vode i ostatke nagriženih sendviča. Ostali su slijedili. Na moru se počeo dizati veliki val, stanovnici Gradića gledali su kako se propinje i raste na pučini iza leđa Ljudi bez stola i postelje. Na televiziji je lokalni spiker profesionalno i pomalo nervozno izvještavao o svemu u live prijenosu. Volonteri su podigli glavu s prebrojavanja konzervi i higijenskih uložaka.

Ja sam voda. Nitko nije bio spreman na moj udar. Obično me znaju iz nekih drugih uvjeta, i ti uvjeti su im se motali po glavi čak i onda kad su bili prisiljeni udahnuti mene umjesto zraka. Bili su zateknuti, iznenađeni, nisu znali da ja pamtim i čitam misli. Da znam ono što su svi odavno zaboravili, i jednostavno ih moram na to povremeno podsjetiti. Ja sam glasonoša.

Veliki val sručio se na Gradić i sve se je pomiješalo u jednom beskonačnom trenutku: Kuhinjski ormari, mačke, dizajnerska odjeća, pečeni pilići, zaturene novčanice, didaktičke igračke, sadnice jabuka, self-help priručnici i slova na porukama u smartfonima. Sve što je imalo granice i pravila u trenutku je prestalo postojati. Stanovnici potopljenog Gradića očajnički su pokušavali zadržati dah što su dulje mogli, a onda su otkrili da mogu udisati vodu. Nošeni njenom silinom, skupa sa svime što su do tada poznavali, ispremiješani sa Sivim ljudima i njihovim krpama udarili su o velika čelična vrata i bodljikavu žicu. Val se s lakoćom provukao ispod teškog sjajnog metala, prošao bodlje neozlijeđen i nastavio svoj put prema Sjeveru. Ljudi u pripravnosti na terenu brzo su počeli lijepiti flastere, omatati zavoje i vidati rane ljudi iz Gradića i Sivih ljudi istovremeno. Više nitko nije postavljao pitanja.

Ja sam voda. Mada za mene misle da sam samo sretan spoj kemijskih elemenata, ja sam mnogo više od toga. Od prapostanka pamtim Svijet i podsjećam ga kad zaboravi. Kad primim ljubav i zahvalnost postajem živa i zauzvrat stvaram Život i Radost. Kad mi daju strah i mržnju, postajem mrtva i širim smrt. To je čitava istina. Ja sam samo glasonoša. Vi trebate čuti.

Ljudi su stajali i slušali. Glas iz velikih zvučnika neprestano je ponavljao da se trebaju registrirati i dezinficirati, stati u red i čekati informacije u vezi otvaranja čeličnih vrata i daljeg odredišta. No nitko to nije shvaćao ozbiljno i stvarno. Svi su znali da je val već odavno prošao sva vrata i stigao na Sjever, te da su ove upute zastarjele. Dijete iz Gradića je plačući tražilo svoju majku u okupljenoj masi. Ustala je Siva žena i stavila mu ruku na čelo. Čovjek na terenu ga je dignuo u naručaj i otvorio mu sok. Daleko gore, ljudi sa Sjevera zračili su svoje kuće i prostirali mirisne plahte na nove postelje. Ponekad bi zastali osluškujući vodu.

Svi su znali da stara pravila više ne vrijede, i da je počelo nešto novo.