Blog / Pisma punom mjesecu

Uvod

Centar Staze osnovala je Andrea Weiss Sadeh kao mjesto okupljanja žena koje žele obnoviti povezanost sa svojom kreativnošću, unutarnjom snagom i ljubavi prema sebi. Radionice i individualni sessioni daju vam mogućnost da krenete stazom iscijeljenja i tansformacije u svom životu na kreativni način, da lakše izražavate svoje autentične potrebe i stvorite snažno polje ljubavi. Andreini tekstovi i kratke priče "Pisma punom mjesecu" moćan su izvor svjetla za otkrivanje i osnaživanje vaše istinske ženske prirode.

Pismo br.13: VOLIM LJETO

Ljetno sam dijete. I obožavam ljeto! Svake godine, svih ovih gotovo 48, uoči ljetnog solsticija u mojim krvnim žilama počnu zrikati zrikavci. I ne zaustavljaju se sve do sredine kolovoza, kad ljeto odjednom počinje blijediti, bivati krotko i pitomo, sasvim umjereno i zrelo.

Do tada jašem na krijesti divljeg vala. Ujutro otvaram oči sa suncem ispod zastora i roleta i u meni se kovitlaju čarobne svjetlucave čestice života. Gledam svoje gole noge i jarko nalakirane nokte na nožnim prstima kako se komodaju na plahti bez straha od iznenadnog propuha ili zimske štipavice. Gledam oblike svjetlosti kako putuju po sobi i slikaju ljetne slike po zidovima. Slike sreće, totalne, brzo prolazne. Udišem miris ljetne spavaonice, sve se čuje baš glasno, i mirisni štapići na komodi, i čista posteljina, i onaj skriveni sapun u ladici s donjim rubljem. A najviše do mene dopire slatkoća, taj mekani jutarnji ljetni ćuh.

Ljeti ne mogu ujutro meditirati. Umjesto toga plešem ili sjeckam voće. Moje srce je prepuno, a ni sama ne znam čega. Vjerojatno je to slavlje života, poziv na ludost, na ekstazu, na plodnost, na vođenje ljubavi sa svim divotama kojima me ljeto okružuje.

To je moja osnovna vibracija, prirodno utjelovljena energija koja kroz mene istječe u ovaj svijet. U njoj nema straha. Sa sedam godina sam pred publikom od stotinjak ljudi glasno i radosno pjevala "Otvori vrata prozor i slušaj naše note, o ljubavi ćemo pjevat la musica di notte." Strah je došao kasnije. Začepio curicu pjevačicu. Rekao ljetu, hladno, cinično i kulturno: " Ovdje se na širimo kako tko želi. Ovakav javni iskaz ljeta vrijeđa opći red i mir."

Moram priznati da sam zamuknula, nekako se to ljeto bilo povuklo ispod kamena kao onaj rak kad na škrape stane nezgrapna ljudska noga. Pa čeka da se taj uljez pomakne, ili u more, ili nazad na svoj ručnik za plažu. No čim je zrak čist, rakić izađe van i nastavlja čuvati ravnotežu života sa ljeskavim ribicama u plićaku, crnim cvrčcima, korjenitim motarom i stoljetnim smrčama. Pleše svoj ples, gore-dolje po stjenovitoj hridi. Zato je on tu ovoga ljeta. Ljeto je tako magično, jer se sastoji od trenutaka.

Moje najveće učenje bilo je kako zadržati ljeto u sebi, kako ga ne zatući, ostati u ljubavi sa vlastitom ekstazom, a istovremeno uživati i u drugim godišnjim dobima. Jer nisu svi ljudi ljetni ljudi. Nije ni moj muž, ni moja djeca. Dugo mi je trebalo da shvatim da to ne znači da moram odbaciti svoje ljeto, jer je sad, recimo, Božić. Ili Dan mrtvih, rođendan mog muža.

Može se živjeti ispunjeno i onda kad nije ljeto. To je učenje, zato smo ovdje.

Ja konzerviram ljeto. Napravim od njega slatko, ušećerene trešnje i šumske jagode i nosim sa sobom po svijetu. Tko želi probati ljeto u bilo koje doba godine, nek mi se slobodno obrati. Možemo se lijepo razmijeniti, ja vama ljuljuškanje na valovima, a vi meni, recimo, prvi snijeg. Ništa na ovom svijetu ne odlazi u škart. Svi smo mi svrhoviti, ali uglavnom to ne kužimo.

I budući da ljeto stvarno nije doba introspekcije i filozofije, nego ludovanja, oslobađanja i užitka, neću vam više ništa reći o njemu. Najbolje je da sami otkrijete! Ljeto voli kad ga se otkriva.

Ja idem pojesti svoj ljetni doručak, ribizle, borovnice i trešnje. Nije bitno što je sada već 11:50, i čak je i moja mačka utekla od žege s balkona.

Ovo je ljeto! U njemu nema pravila, osim onih kratkotrajnih, slasnih, koje izmislite sami u trenutku.

Pismo br. 12: KONAČNO LJUBAV

Tečaj za doule za mene je počeo tjedan dana prije stvarnog datuma. Te noći sanjala sam da sa svojim djetetom stojim na obali svete rijeke. Sa mnom je bila žena plave kose. Strpljivo je sjedila na obali dva metra od mene i čekala. U sebi sam osjećala nestrpljenje i zvale su me svjetovne stvari. Ona je sjedila u tišini, tajnom vezom spojena sa mnom, njeno srce mi je bez riječi govorilo: Sa mnom si, s tobom sam, sigurna si. 

Odjednom se iznebuha na obali stvorila stara prosjakinja, bog će ga znati otkuda je ispala. Malo sam ustuknula pred tom starom, prljavom, ludom ženom u dronjcima čije su oči bile u  nekom unutarnjem svijetu punom neprijateljstva prema svemu vani. Nisam znala da li da ju ignoriram ili da ju radoznalo gledam.

Moja sudružica nije imala dvojbe ni zadrške. Okrenula se prema toj smrdljivoj antipatičnoj ludoj babi i nešto joj blago govorila, i ova se prepustila kao malo dijete da joj skine krpe s pogrbljenog isisanog tijela. Plavuša ju je obgrlila oko ramena i blago, s puno nježne podrške uvela u vodu. U vodi joj je dlanovima prala slojeve prljavštine s kože i prstima nanosila vodu na kosu, čitavo vrijeme joj nježno šapćući riječi koje nisam mogla razumjeti. Starica se potpuno prepustila kao neka izmučena životinja i lice joj je poprimilo izraz blaženstva i sreće male bebe. 

Gledala sam ih s obale skupa s malim sinom koji mi je sjedio na krilu i pomislila kako nikad nisam vidjela veću ljubav i prisutnost od ove koja se događala pred mojim očima. Nisam bila emotivna, nisam plakala, osjećala sam duboku istinu i stvarnost koja se otvara kad svjedočite čudima.

Nakon desetak minuta baba je ponovo poprimila svoj neprijateljski izraz lica, skupila je svoje krhke udove, izašla iz vode bez okretanja i jedne riječi, pokupila svoje prnje i nestala. Uzevši u obzir intenzitet događaja, ja sam očekivala da će se desiti promjena, da će je ohanuti ludilo barem toliko da kaže hvala. Ali moju družicu to nije brinulo, ona je zračila radošću i odsustvom ikakve primisli, sjela je ponovno na obalu rijeke i samo se osmijehnula mojim prosuđujućim očima.

Tjedan dana kasnije, u  zemljanoj, toploj i životnoj grupi budućih doula, naša instruktorica je odgovorila na postavljeno pitanje: Moje ime znači rijeka. Naravno da je imala plavu kosu, i sjedila je na podu u istom položaju kao na obali svete rijeke u mom snu.

Nije svejedno kako ste rođeni.

Nije svejedno kako ćete donijeti svoju bebu na ovaj svijet.

Dok sam učila kako biti doula istovremeno sam učila i o tome kako se trebam roditi. Ta dva paralelna iskustva bila su prisutna u meni tijekom čitave obuke.

I onda je došao trenutak kada su žene svojim tijelima formirale dugi prolaz, veliki porođajni kanal, vaginu Božice. Stojeći u prostoru maternice osjećala sam  nepovezanost sa svojim tijelom. Tijelo koje nije spremno, i val panike koji se u malim zgrčenim valovima širio oko mene. Gledala sam u mrak rupe sačinjene od ženskih tijela prožeta strahom da ću se zaglaviti, da ću se zagušiti, da neću imati snage, da mi nitko ne može pomoći. 

Moje oči postale su oči stare luđakinje koja više nije mogla podnijeti bol ovoga svijeta.

Kao činjenicu znam da me moja majka rodila u trideset šestom tjednu trudnoće. Nakon što joj je pukao vodenjak hitno je bila primljena u bolnicu, te s obrazloženjem da je u visokom stupnju rizika jer ću ja ostati bez plodne vode, dali su joj pitocin.

Moja majka bila je u strahu, u strahu od boli, u strahu od liječnika, u strahu od bolnice, u strahu da ću ja umrijeti, u strahu od majčinstva i u grčevitom strahu od svog tijela. Odlučila je napustiti sebe ( i mene) i dozvoliti glasu medicinskog osoblja da zamijeni njen vlastiti glas.

Usprkos pitocinu, ja sam se borila. Nisam htjela van. Nisam razumjela što žele od mene. Moje tijelo nije bilo spremno. Još sam bila u potpunosti u Duhu. No maternica moje majke se grčila kao napadnuta životinja, i nije mi bilo druge nego u šoku krenuti u porođajni kanal. Moje tijelo se nije znalo roditi, nije još bilo spremno za to putovanje. Napola u carstvu duha i sa izbezumljenom majkom ugledala sam snažno svjetlo operacione sale  osam sati kasnije. Mislim da sam u istom omjeru bila i živa i mrtva.

Brzo su prerezali pupčanu vrpcu i stavili me u inkubator. Čini mi se da sam onda bila više mrtva nego živa. Mama je plakala. U inkubatoru sam ostala 3 dana. Tek onda me mama prvi put uzela u ruke, a meni je bilo svejedno. Nisam htjela sisati. Nisam ništa više htjela. Osim vratiti se na ono divno mjesto gdje je sve jedno.

Otpustili su nas iz bolnice ujutro, a ja sam već popodne razvila jaku žuticu, odlučna u svojoj namjeri da se vratim na ono divno mjesto. Ponoći su me ponovo vratili u bolnicu. Tamo su mi zabili igle u glavu i promijenili krv.

Ludilo je mjesto na koje bacamo sidro kad je bol prevelika, a smrt nemoguća.

I tako sam ja, na tečaju za doule, odlučila ponovo ući u vaginu svoje majke i roditi se u svom ritmu, dajući vremena tijelu da osjeti stijenke porođajnog kanala i njegovu podršku. Puzeći u mraku po laktovima i trbuhu čitavim putem sam ridala rješavajući se straha i boli. Tople suze žena koje su stvorile moj porođajni kanal padale su mi po potiljku i obrazima. Na kraju tunela dočekala me naša učiteljica. Zagrlila me je sa onom istom nježnom prisutnošću kojom je zibala ludu prosjakinju u vodi svete rijeke. 

I stvarno, tako sam se ja rodila do kraja.

Kasnije sam u čudu gledala svoje dlanove, svoje noge i trbuh. Iako sam i sama rodila troje djece, tijelo mi je sada "sjelo na mjesto". Poznati osjećaj odsutnosti i nesklada između mog tijela i stvarnosti sada je bio mnogo slabiji.

Razmišljala sam o tome kako su moja djeca prošla kroz moju vaginu, svaki od njih na svoj način. Što su tada razmišljali i osjećali? I koliko to danas određuje njihove živote?

Te iste večeri nakon mog ponovog rođenja imala sam nezadrživu potrebu da napunim kadu mirišljavim eteričnim uljima i sjednem u vodu. Sjedeći u toploj vodi ušla sam u bezvremenski prostor koji se svakoj ženi otvara u trenutku kad započne dio poroda kad beba počinje silaziti niz porođajni kanal. U tom prostoru dočekala me moja kćer, moja majka, moje bake i još mnoge pretkinje koje nisam poznavala. Sve one nosile su svoju bol i ludilo. Uzela sam spužvu i počela nježno trljati svoje udove, lice i vrat. Dok je voda u tankim neravnomjernim mlazovima klizila niz moje tijelo i vraćala se u vodu u kadi, shvatila sam da će ova kupka, pomiješana sa mojim suzama, pretvoriti oči lude prosjakinje u oči malog djeteta.

Konačno, ljubav.

Tako sam postala doula.

 

 

 

 

ŽENA PROTIV ŽENE- TAMNA STRANA ISTOG MJESECA

Žene u Hrvatskoj ( a i šire u regiji) progovorile su, potaknute hrabrim iskorakom zastupnice Lesandrić u Saboru, o svojim traumatičnim iskustvima vezanim za medicinske postupke reproduktivnog ženskog zdravlja u hrvatskim javnim zdravstvenim ustanovama. Ovo je desetljećima javna tajna hrvatskog zdravstvenog sustava koja je ,kao rijeka sputana branom, samo čekala da bude oslobođena. Većina žena krenula je skupa s tom bujicom, od organiziranog ženskog aktivizma do osobnih, neposrednih iskaza i komentara na društvenim mrežama.

Mnoge žene pridružile su se ovom javnom i kolektivnom prikazu ženske snage i ranjivosti bez zadrške i srama, no ima i onih koje su odlučile podržati drugu stranu. Čule su se izjave da nije strašno izdržati bol ako su liječnici stručni, da je glas zastupnice i ostalih žena pretjeran, te u službi feministkinja i ljevičara, da je normalno da boli, da je najvažnije da je sve prošlo i da je beba u redu.

Kao doula i voditeljica radionica i programa za osnaživanje žena, te kao majka, žena i ljudsko biće, duboko sam dotaknuta ovim događajima i reakcijama. Dirnuta zbog ženske snage koja uvijek probije svaku zapreku, barijeru i autoritet, jer drugačije i ne može- mi žene, priroda, i planeta Zemlja djelujemo po istim zakonima koji su daleko složeniji, inteligentniji i plemenitiji od zakonitosti i pravila ljudskog uma.

Iz te perspektive pokušat ću oblikovati svoje viđenje situacije u kojoj se žena protivi svojoj prvobitnoj prirodi, ne želi teći s njom i podržati je, te se javno izražava kao njena protivnica distancirajući se od zajedništva s drugim ženama.

Mnoge žene se osobno i javno pitaju zašto postoje takve „druge“ žene i koja je njihova motivacija? Zašto zanijekati, poništiti i povrijediti drugu ženu koja je ionako duboko povrijeđena nepoštovanjem i tjelesnom boli koja joj je nanesena?

Odgovor na ovo pitanje je složen, no u esenciji se može sažeti na riječ STRAH. Taj strah čuči ispod svih uvjerenja kojima se žene koje onevređuju druge žene zakrile. Njihova uvjerenja preuzeta su iz patrijarhalnih institucija i obrazaca, ali one ne djeluju iz pobuda o širenju istinitosti tih uvjerenja, već iz straha. Budući da su u tijelu svjesne velike kolektivne traume svih žena koja se stvarala i stvara već tisućama godina, one ne mogu podržati patrijarhalne izraze moći iskreno. Ali i same znaju kolika je velika bol traume, ONE TO ZNAJU, ali kao i mnoge žrtve duboke traume NEGIRAJU tu bol. Jer ta bol je neizdrživa, ona je dokaz da strše, da se nisu uklopile, da su još uvijek žive, imaju tjelesne potrebe i cikluse koji ne odgovaraju sistemu u koji se žele uklopiti. A one se osjećaju SIGURNIMA jedino ako ih odobri taj izvanjski sustav, toliko neprijateljski prema njihovoj pravoj prirodi.

Svaka žrtva zlostavljanja jedino želi sigurnost u svom životu, tj. ŽELI ODSUSTVO BILO KAKVE SVJESNE POMISLI na to strahotno preživljeno iskustvo. Upravo zbog toga patrijarhalne ideje manipuliraju ženama- budi nam poslušna, i bit ćeš SIGURNA. Sigurna u braku, sigurna u crkvi, sigurna na poslu.

No onda se dogodi situacija u kojoj je ženi nemoguće ne pokazati svoju prirodu: Porođaj, spontani pobačaj, izazvani pobačaj. Za žene koje žele bit SIGURNE prije svega, ovo su neprijateljski događaji. Najradije bi da ih odradi netko drugi, stoga se odvajaju od mudrosti i potreba uvjetovanih vlastitim tijelom u tim trenucima, i priklanjaju se AUTORITETU koji je ILUZIJA SIGURNOSTI. Taj autoritet je po svojoj prirodi patrijarhalan, što znači da mu je cilj iskorištavati i hraniti se na slabima i nemoćnima, i tu se stvara zatvoreni krug zlostavljanja na mjestu gdje bi žena trebala doživjeti najveće poštovanje, priznanje i suosjećanje.

Kad balon pukne, kao što se dogodilo nedavnim istupom hrabre žene u Saboru, većina žena odlučuje se podržati svoju prirodu. One koje ne donose takvu odluku zamrznute su u svom strahu, i njihovo optuživanje i podrška „krivoj strani“, zapravo je očajnički pokušaj da se ne susretnu s vlastitom boli, boli svojih majki, baka i prabaka, i svih poznatih i nepoznatih im žena. One se odlučuju za sigurnost, sigurnost koja je za ženu stoljećima značila preživljavanje bez obzira na cijenu, a cijena je izdaja sebe same na najdubljoj razini postojanja.

Žene koje izdaju druge žene, odavno su izdale sebe same. I to je najveća bol, sram koji se ne može podnijeti, ne smije biti vidljiv. Zato ih nemojmo izbaciti, optužiti i osuditi. Ako to učinimo nećemo se mnogo razlikovati od ustrojstva sistema koji nama nanosi patnju i bol. Naravno da imamo pravo na svoje osjećaje povrijeđenosti i ljutnje koji se dižu pred njihovim izjavama, ali ostavimo te osjećaje za sebe, bez da ih projiciramo na njih, jer njima je dovoljno teško u vlastitoj koži, mnogo teže nego nama koje smo progovorile bez straha.

Te tvrde žene, čvrsto ukopane u  utvrdama koje pripadaju neprijatelju zapravo su zarobljenice. Ne žrtve, već zarobljenice. Tamo ostaju svojom voljom. Dajmo im onoliko vremena koliko im treba da im to zatočeništvo postane nepodnošljivo. Dok ih vlastiti strah ne stjera na rub utvrde, ili ja ili oni. Možda im se to i ne dogodi u vlastitom životu, nego tek njihova kćer ili unuka spozna da izvan utvrde postoji svjetlost, sloboda i život- i da je ona, upravo kao i svaka žena, njihova nositeljica i vlasnica.

Suosjećanje znači vidjeti mnogo dublje od onoga na površini i živjeti s tom otvorenom situacijom, bez osude i uplitanja. Nama ženama suosjećanje je prirodni dar, a naše duboko ranjene sestre ga trebaju više od ikoga. <3

MAPA ŽENSKIH EMOCIJA ZA MUŠKARCE

Žensko-muški odnosi raznovrsni su i obuhvaćaju širok raspon emotivne i energetske razmjene. Često su upravo odnosi s partnericom najbolniji i toliko osjetljivi da muškarac ima osjećaj da hoda kroz minsko polje, ne poznavajući kognitivnu i emotivnu mapu koja bi ga izbavila iz te situacije.

Ženin svijet emocija mnogo je bogatiji od muškarčevog, i te se emocije brže i silovitije kreću i izmjenjuju u njenom osobnom prostoru. Žene također ne prežu da istraže krajnosti vlastitih osjećaja i da bivaju u njima bez susprezanja, što je za muškarce zastrašujuće, upravo zato što oni doživljavaju i iskazuju svoje emocije na drugačiji način. Ovome još odmaže patrijarhalni odgoj u kojem se muškarac potiče da ne osjeća, da potisne svoje osjećaje iz svjesnog u nesvjesni prostor, a ako iskazuje emocije koje društvo ne opravdava ( tuga, bol, strah, slabost, depresija, nemoć, izgubljenost, suosjećanje, iskrena radost) postaje predmet ismijavanja i poruge.

Upravo zbog tih snažnih, uskovitlanih i prožimajućih emocija koje zahvaćaju čitavo tijelo žene, muškarci na neki način doživljavaju žene kao mistična i iracionalna bića za kojima istovremeno žude i boje ih se. Budući da su i žudnja i strah za muškarca neprihvatljive emocije u patrijarhalnoj muškoj kulturi, muškarac se pred ženom često osjeća satjeran u kut i svoje autentične osjećaje zamjenjuje „dozvoljenima“- agresijom i kontrolom. Agresija ne mora biti samo fizička, ona može biti i verbalna, no ona je prvenstveno energetsko djelovanje prema partnerici.

Iza ovakvih događaja u ljubavnom odnosu oboje partnera osjeća se povrijeđeno, neshvaćeno i nevoljeno, što se vrlo lako i uz pomoć racionaliziranja situacije koja se desila može pretvoriti u odvajanje, izlazak iz zajedničkog ljubavnog prostora izgrađenog u vezi, isključivanje partnerice iz svog života jer „ što to meni uopće treba“, „ bolje mi je samom“, „ ja ovo ne zaslužujem“. Naravno da postoje situacije u kojima se u odnosu ne radi samo o navali emocija, već i o ulasku u osobni prostor i nepoštivanju granica drugog ljudskog bića, i u tom je slučaju neophodno razriješiti i redefinirati odnos. No najčešće se radi o bolnom nerazumijevanju prirodnog procesa.

Zašto žene ulaze u kovitlac emocija koje ne mogu i ne žele kontrolirati?

Obrazac ispoljavanja emocija u žene prati njenu žensku prirodu i energiju koja tu prirodu oblikuje. Drugim riječima, očekivati od žene da rješava svoje osjećaje na drugačiji način isto je kao pokušati zaustaviti promjenu godišnjih doba, rast i cvjetanje biljke, plimu i oseku mora. Dakako da žene mogu umski presijeći svoje osjećaje, no to ih s vremenom vodi u depresiju i razne tjelesne poteškoće i bolesti.

Sloboda, nesputanost, nepredvidljivost, kaotičnost i divlja priroda doživljavanja i izražavanja emocija ženama su prirođene i neophodne za mnogo važnija događanja od svađe s partnerom- za mogućnost doživljavanja orgazma, održavanje zdravog menstrualnog ciklusa, za izdržavanje i nošenje s porođajnim bolovima i izgonom bebe, povezivanje s bebom, kao i za postpartum u kojem žena doživljava transformaciju iz djevojke u majku.

SAVJETI ZA MUŠKARCE:

Kako muški partner može pomoći svojoj partnerici kad se nađe usred njene emocionalne oluje?

1. Kad ona bjesni, viče, plače, nemojte pokušavati to racionalizirati, braniti se ili joj govoriti da se smiri. Najbolje je da uopće ne govorite, samo budite u istoj prostoriji bez straha i namjere da ju smirite. Bez obzira da li vas žena psuje ili vrijeđa, nemojte se vezati na te riječi. Ukoliko osjećate da je za vas to moguće, priđite svojoj partnerici i snažno ju zagrlite( bez agresije ili želje da ju kaznite i kontrolirate). Držite ju u zagrljaju dok snažne emocije prolaze njenim tijelom. Ona vas treba kao oslonac, i što ste vi prisutniji za nju ona će brže izaći iz svog kaosa. Ako se bojite odmah ući u zagrljaj, primaknite se i uhvatite ju s ljubavlju za ruku – ako vam se otrgne i nastavi bjesniti ne odustajte! Ostanite u njenoj blizini. Vaša partnerica vas treba, treba osjetiti vašu postojanost.

2. Ako je bijes žene eskalirao u fizičko nasilje i ona vas želi fizički napasti, nikako nemojte biti reaktivni. Zaštitite se postavivši ruke ispred sebe i gledajući ju u oči recite: Znam da ti je sada jako teško, ali znaj da sam tu za tebe. Sada ću izaći iz ove prostorije, ali želim razgovarati s tobom i vidjeti kako možemo zajednički pronaći rješenje. Kad budeš spremna, ja te čekam.

3. Kad žena dođe razgovarati s vama ne predbacujte joj, ne šalite se s time što se je dogodilo, ne pokušavajte analizirati njene emocije i čitav događaj. Pažnju prebacite na tjelesno ( ne seksualno!) iskustvo. Pomilujte ju i poljubite, zagrlite, napravite šalicu čaja. Prije nego počnete razgovarati dozvolite da jedno vrijeme budete u tišini bez riječi, samo se pobrinite da je njoj udobno i da se osjeća sigurnom. Dozvolite ženi da prva počne dijalog o tome što se dogodilo. Budite iskreni u vezi svog stajališta o problemu, ne patronizirajte joj i ne namećite svoj autoritet. Vjerujte da vas vaša partnerica voli i da isto kao i vi želi odnos pun ljubavi i zadovoljstva.

 

Ljubavni odnosi nisu samo poligon za ostvarivanje vlastitih želja i potreba, već su i mjesto osobnog i zajedničkog rasta. Svaki put kad se odnos nađe u krizi i nesrazmjeru, gledajte to kao poziv na transformaciju- bilo vašu osobnu, koja će zatim rezultirati prekidom odnosa, ili zajedničku- u kojoj ćete se i vi i partner transformirati zajedno u novu stvarnost.