Blog / Pisma punom mjesecu

Uvod

Centar Staze osnovala je Andrea Weiss Sadeh kao mjesto okupljanja žena koje žele obnoviti povezanost sa svojom kreativnošću, unutarnjom snagom i ljubavi prema sebi. Radionice i individualni sessioni daju vam mogućnost da krenete stazom iscijeljenja i tansformacije u svom životu na kreativni način, da lakše izražavate svoje autentične potrebe i stvorite snažno polje ljubavi. Andreini tekstovi i kratke priče "Pisma punom mjesecu" moćan su izvor svjetla za otkrivanje i osnaživanje vaše istinske ženske prirode.

Pismo br.13: VOLIM LJETO

Ljetno sam dijete. I obožavam ljeto! Svake godine, svih ovih gotovo 48, uoči ljetnog solsticija u mojim krvnim žilama počnu zrikati zrikavci. I ne zaustavljaju se sve do sredine kolovoza, kad ljeto odjednom počinje blijediti, bivati krotko i pitomo, sasvim umjereno i zrelo.

Do tada jašem na krijesti divljeg vala. Ujutro otvaram oči sa suncem ispod zastora i roleta i u meni se kovitlaju čarobne svjetlucave čestice života. Gledam svoje gole noge i jarko nalakirane nokte na nožnim prstima kako se komodaju na plahti bez straha od iznenadnog propuha ili zimske štipavice. Gledam oblike svjetlosti kako putuju po sobi i slikaju ljetne slike po zidovima. Slike sreće, totalne, brzo prolazne. Udišem miris ljetne spavaonice, sve se čuje baš glasno, i mirisni štapići na komodi, i čista posteljina, i onaj skriveni sapun u ladici s donjim rubljem. A najviše do mene dopire slatkoća, taj mekani jutarnji ljetni ćuh.

Ljeti ne mogu ujutro meditirati. Umjesto toga plešem ili sjeckam voće. Moje srce je prepuno, a ni sama ne znam čega. Vjerojatno je to slavlje života, poziv na ludost, na ekstazu, na plodnost, na vođenje ljubavi sa svim divotama kojima me ljeto okružuje.

To je moja osnovna vibracija, prirodno utjelovljena energija koja kroz mene istječe u ovaj svijet. U njoj nema straha. Sa sedam godina sam pred publikom od stotinjak ljudi glasno i radosno pjevala "Otvori vrata prozor i slušaj naše note, o ljubavi ćemo pjevat la musica di notte." Strah je došao kasnije. Začepio curicu pjevačicu. Rekao ljetu, hladno, cinično i kulturno: " Ovdje se na širimo kako tko želi. Ovakav javni iskaz ljeta vrijeđa opći red i mir."

Moram priznati da sam zamuknula, nekako se to ljeto bilo povuklo ispod kamena kao onaj rak kad na škrape stane nezgrapna ljudska noga. Pa čeka da se taj uljez pomakne, ili u more, ili nazad na svoj ručnik za plažu. No čim je zrak čist, rakić izađe van i nastavlja čuvati ravnotežu života sa ljeskavim ribicama u plićaku, crnim cvrčcima, korjenitim motarom i stoljetnim smrčama. Pleše svoj ples, gore-dolje po stjenovitoj hridi. Zato je on tu ovoga ljeta. Ljeto je tako magično, jer se sastoji od trenutaka.

Moje najveće učenje bilo je kako zadržati ljeto u sebi, kako ga ne zatući, ostati u ljubavi sa vlastitom ekstazom, a istovremeno uživati i u drugim godišnjim dobima. Jer nisu svi ljudi ljetni ljudi. Nije ni moj muž, ni moja djeca. Dugo mi je trebalo da shvatim da to ne znači da moram odbaciti svoje ljeto, jer je sad, recimo, Božić. Ili Dan mrtvih, rođendan mog muža.

Može se živjeti ispunjeno i onda kad nije ljeto. To je učenje, zato smo ovdje.

Ja konzerviram ljeto. Napravim od njega slatko, ušećerene trešnje i šumske jagode i nosim sa sobom po svijetu. Tko želi probati ljeto u bilo koje doba godine, nek mi se slobodno obrati. Možemo se lijepo razmijeniti, ja vama ljuljuškanje na valovima, a vi meni, recimo, prvi snijeg. Ništa na ovom svijetu ne odlazi u škart. Svi smo mi svrhoviti, ali uglavnom to ne kužimo.

I budući da ljeto stvarno nije doba introspekcije i filozofije, nego ludovanja, oslobađanja i užitka, neću vam više ništa reći o njemu. Najbolje je da sami otkrijete! Ljeto voli kad ga se otkriva.

Ja idem pojesti svoj ljetni doručak, ribizle, borovnice i trešnje. Nije bitno što je sada već 11:50, i čak je i moja mačka utekla od žege s balkona.

Ovo je ljeto! U njemu nema pravila, osim onih kratkotrajnih, slasnih, koje izmislite sami u trenutku.

Pismo br. 12: KONAČNO LJUBAV

Tečaj za doule za mene je počeo tjedan dana prije stvarnog datuma. Te noći sanjala sam da sa svojim djetetom stojim na obali svete rijeke. Sa mnom je bila žena plave kose. Strpljivo je sjedila na obali dva metra od mene i čekala. U sebi sam osjećala nestrpljenje i zvale su me svjetovne stvari. Ona je sjedila u tišini, tajnom vezom spojena sa mnom, njeno srce mi je bez riječi govorilo: Sa mnom si, s tobom sam, sigurna si. 

Odjednom se iznebuha na obali stvorila stara prosjakinja, bog će ga znati otkuda je ispala. Malo sam ustuknula pred tom starom, prljavom, ludom ženom u dronjcima čije su oči bile u  nekom unutarnjem svijetu punom neprijateljstva prema svemu vani. Nisam znala da li da ju ignoriram ili da ju radoznalo gledam.

Moja sudružica nije imala dvojbe ni zadrške. Okrenula se prema toj smrdljivoj antipatičnoj ludoj babi i nešto joj blago govorila, i ova se prepustila kao malo dijete da joj skine krpe s pogrbljenog isisanog tijela. Plavuša ju je obgrlila oko ramena i blago, s puno nježne podrške uvela u vodu. U vodi joj je dlanovima prala slojeve prljavštine s kože i prstima nanosila vodu na kosu, čitavo vrijeme joj nježno šapćući riječi koje nisam mogla razumjeti. Starica se potpuno prepustila kao neka izmučena životinja i lice joj je poprimilo izraz blaženstva i sreće male bebe. 

Gledala sam ih s obale skupa s malim sinom koji mi je sjedio na krilu i pomislila kako nikad nisam vidjela veću ljubav i prisutnost od ove koja se događala pred mojim očima. Nisam bila emotivna, nisam plakala, osjećala sam duboku istinu i stvarnost koja se otvara kad svjedočite čudima.

Nakon desetak minuta baba je ponovo poprimila svoj neprijateljski izraz lica, skupila je svoje krhke udove, izašla iz vode bez okretanja i jedne riječi, pokupila svoje prnje i nestala. Uzevši u obzir intenzitet događaja, ja sam očekivala da će se desiti promjena, da će je ohanuti ludilo barem toliko da kaže hvala. Ali moju družicu to nije brinulo, ona je zračila radošću i odsustvom ikakve primisli, sjela je ponovno na obalu rijeke i samo se osmijehnula mojim prosuđujućim očima.

Tjedan dana kasnije, u  zemljanoj, toploj i životnoj grupi budućih doula, naša instruktorica je odgovorila na postavljeno pitanje: Moje ime znači rijeka. Naravno da je imala plavu kosu, i sjedila je na podu u istom položaju kao na obali svete rijeke u mom snu.

Nije svejedno kako ste rođeni.

Nije svejedno kako ćete donijeti svoju bebu na ovaj svijet.

Dok sam učila kako biti doula istovremeno sam učila i o tome kako se trebam roditi. Ta dva paralelna iskustva bila su prisutna u meni tijekom čitave obuke.

I onda je došao trenutak kada su žene svojim tijelima formirale dugi prolaz, veliki porođajni kanal, vaginu Božice. Stojeći u prostoru maternice osjećala sam  nepovezanost sa svojim tijelom. Tijelo koje nije spremno, i val panike koji se u malim zgrčenim valovima širio oko mene. Gledala sam u mrak rupe sačinjene od ženskih tijela prožeta strahom da ću se zaglaviti, da ću se zagušiti, da neću imati snage, da mi nitko ne može pomoći. 

Moje oči postale su oči stare luđakinje koja više nije mogla podnijeti bol ovoga svijeta.

Kao činjenicu znam da me moja majka rodila u trideset šestom tjednu trudnoće. Nakon što joj je pukao vodenjak hitno je bila primljena u bolnicu, te s obrazloženjem da je u visokom stupnju rizika jer ću ja ostati bez plodne vode, dali su joj pitocin.

Moja majka bila je u strahu, u strahu od boli, u strahu od liječnika, u strahu od bolnice, u strahu da ću ja umrijeti, u strahu od majčinstva i u grčevitom strahu od svog tijela. Odlučila je napustiti sebe ( i mene) i dozvoliti glasu medicinskog osoblja da zamijeni njen vlastiti glas.

Usprkos pitocinu, ja sam se borila. Nisam htjela van. Nisam razumjela što žele od mene. Moje tijelo nije bilo spremno. Još sam bila u potpunosti u Duhu. No maternica moje majke se grčila kao napadnuta životinja, i nije mi bilo druge nego u šoku krenuti u porođajni kanal. Moje tijelo se nije znalo roditi, nije još bilo spremno za to putovanje. Napola u carstvu duha i sa izbezumljenom majkom ugledala sam snažno svjetlo operacione sale  osam sati kasnije. Mislim da sam u istom omjeru bila i živa i mrtva.

Brzo su prerezali pupčanu vrpcu i stavili me u inkubator. Čini mi se da sam onda bila više mrtva nego živa. Mama je plakala. U inkubatoru sam ostala 3 dana. Tek onda me mama prvi put uzela u ruke, a meni je bilo svejedno. Nisam htjela sisati. Nisam ništa više htjela. Osim vratiti se na ono divno mjesto gdje je sve jedno.

Otpustili su nas iz bolnice ujutro, a ja sam već popodne razvila jaku žuticu, odlučna u svojoj namjeri da se vratim na ono divno mjesto. Ponoći su me ponovo vratili u bolnicu. Tamo su mi zabili igle u glavu i promijenili krv.

Ludilo je mjesto na koje bacamo sidro kad je bol prevelika, a smrt nemoguća.

I tako sam ja, na tečaju za doule, odlučila ponovo ući u vaginu svoje majke i roditi se u svom ritmu, dajući vremena tijelu da osjeti stijenke porođajnog kanala i njegovu podršku. Puzeći u mraku po laktovima i trbuhu čitavim putem sam ridala rješavajući se straha i boli. Tople suze žena koje su stvorile moj porođajni kanal padale su mi po potiljku i obrazima. Na kraju tunela dočekala me naša učiteljica. Zagrlila me je sa onom istom nježnom prisutnošću kojom je zibala ludu prosjakinju u vodi svete rijeke. 

I stvarno, tako sam se ja rodila do kraja.

Kasnije sam u čudu gledala svoje dlanove, svoje noge i trbuh. Iako sam i sama rodila troje djece, tijelo mi je sada "sjelo na mjesto". Poznati osjećaj odsutnosti i nesklada između mog tijela i stvarnosti sada je bio mnogo slabiji.

Razmišljala sam o tome kako su moja djeca prošla kroz moju vaginu, svaki od njih na svoj način. Što su tada razmišljali i osjećali? I koliko to danas određuje njihove živote?

Te iste večeri nakon mog ponovog rođenja imala sam nezadrživu potrebu da napunim kadu mirišljavim eteričnim uljima i sjednem u vodu. Sjedeći u toploj vodi ušla sam u bezvremenski prostor koji se svakoj ženi otvara u trenutku kad započne dio poroda kad beba počinje silaziti niz porođajni kanal. U tom prostoru dočekala me moja kćer, moja majka, moje bake i još mnoge pretkinje koje nisam poznavala. Sve one nosile su svoju bol i ludilo. Uzela sam spužvu i počela nježno trljati svoje udove, lice i vrat. Dok je voda u tankim neravnomjernim mlazovima klizila niz moje tijelo i vraćala se u vodu u kadi, shvatila sam da će ova kupka, pomiješana sa mojim suzama, pretvoriti oči lude prosjakinje u oči malog djeteta.

Konačno, ljubav.

Tako sam postala doula.

 

 

 

 

PRESTANAK NASILJA NAD ŽENAMA- STAZE POVRATKA ŽENSKOJ MOĆI

Žene osjećaju gnjev, mržnju i želju za osvetom prema muškim nasilnicima koji zlostavljaju žene, tuku ih i iživljavaju se nad njima jer im nisu pokorne i ne izvršavaju njihove želje. Svakodnevno su tisuće žena u životnoj opasnosti, a mnoge na kraju i skončaju od ruke muškog tiranina koji je uvjeren da ima ovlast nad njihovim životom. Pitanje muškog nasilja nad ženama složeno je i vrlo emotivno pitanje, puno nezacrtanih granica, definicija i općenito teško pojmljivo mirnim racionalnim umom. Kada to pitanje društvo želi prikazati i riješiti na intelektualni način, u ženama se budi osjećaj izdaje, a muškarcima se otvara prostor ignoriranja i manipuliranja problemom, što u načelu, odgovara društveno-političkoj klimi u našoj zemlji, kao i u većini zemalja s jakim patriotsko-klerikalnim zaleđem.

Istinski sam zainteresirana za razrješenje problema nasilja nad ženama u svim mogućim oblicima, od reproduktivne prisile na neželjene izbore i medicinske postupke, institucionalnog nasilja, bullyinga i ponižavanja na radnom mjestu i obiteljskog nasilja. Stoga želim iznijeti svoje viđenje problema, i možda dati naznaku mogućnosti njegovog rješavanja.

Žene su bića dubokih osjećaja koji ih prožimaju na posve drugačiji način nego muškarce. U navali osjećaja žena reagira iz primarnog, sirovog mjesta koje bez problema može ići u krajnost i odrubiti glavu neprijatelju bez da trepne. U stanju ugroženosti, naročito kad su ugrožena njena djeca, žena se u trenutku može pretvoriti iz mirne boginje rijeka i plodnosti Saraswati u grozomornu boginju uništenja Kali, i pomesti sve pred sobom. To je prirodna reakcija ženske energije koja pokazuje i dokazuje koliko su žene moćne. Nasilje nad ženama legalizirano je u patrijahalnoj kulturi muškaraca da bi spriječilo ženu da sklizne u svoju prirodnu moć. Svrha tog nasilja je zaustaviti ženu prije no što ona „izgubi kontrolu“, jer kad pređe tu crtu žena je nezaustavljivo i nadmoćno biće koje ulazi u kosti same smrti. Ovu sposobnost nema niti jedan muškarac i ne zna se nositi s njom. Zato on već stoljećima, poduprt patrijahalnim odgojem i institucijama, zaustavlja ženu prije no što ona dosegne vrata svoje osobne moći.

Glavna taktika modernog, „naprednog“ patrijarhata je zbunjivanje žena u vezi njihovog iskonskog identiteta, intelektualiziranje i sistematsko udaljavanje od povjerenja u vlastito tijelo, osjećaje i seksualnost. Upravo je u tom umjetno stvorenom mentalno-kulturološkom prostoru ženi nemoguće obraniti se od nasilnika, jer u njemu je slaba, zbunjena, nevezana na svoju životnu silu i ispunjena mutnim strahom. U nedostatku bolje obrane u situaciji koja doslovno ugrožava njeno zdravlje i život, žene ili odabiru šutnju,poslušnost i pokornost željama nasilnika u konfliktnoj situaciji, ili se odabiru suočiti na muški način- odgovoriti verbalnom i fizičkom agresijom. U oba ova slučaja žena je unaprijed osuđena gubitnica, jer i u jednom i drugom slučaju muškarac zna da ona nije u kontaktu sa svojom osobnom moći, te je lako savladiva. U oba slučaja žena će „dobiti svoje“.

Mnoge žene na neki način poznaju nedostatnost zaštite prostora koji je naizgled stvoren da bi ih zaštitio, a sastoji se od intelektualiziranja, analiza, suhoparnih zakona i verbalnih floskula.  Zbog toga se često događa tijekom diskusija o nasilju nad ženama da one same napadaju ideju emancipacije i feminizma. Taj napad je preslika ženskog nepovjerenja u muški svijet racionalizacije. Žene misle da napadaju feminizam, no međutim one stvarno napadaju prostor u kojem im je patrijarhat oduzeo moć putem intelektualiziranja i racionalizacije njihovih problema. Na neki način one negativno reagiraju na povijesne tekovine ženskog pokreta koje su im u svakom smislu i neporecivo donijele dobrobit u muškom svijetu. Razlog tome je što im te tekovine u njihovom intimnom svijetu i životu nisu povratile istinski kontakt sa vlastitom ženskom moći. Emancipacija je stvarni progres statusa žena na razini razumijevanja muškog društva. Drugim riječima, nepravedno je i beskorisno napadati feminizam, jer bez njegovih tekovina još uvijek ne bismo imale pravo glasa, obrazovanja, obavljanja javnih poslova, još uvijek bismo u osnovi bile vlasništvo svojih očeva i muževa bez osobnih bankovnih računa i materijalnog vlasništva.  U tom smislu feminizam je zaista zadužio žene i omogućio im da po pitanju ljudskih prava napreduju i učine veliki društveni skok.

Dio koji ostaje nerazriješen kao bolna otvorena rana na koju društvo sipa sol ženama na svakodnevnoj bazi je dio vezan za njihovu osobnu moć. Osobna moć žene nije vezana za ratio, za intelektualne i društvene konstrukcije i definicije. Osobna moć žene vezana je uz njenu povezanost sa vlastitim tijelom, te mogućnošću neprekidnog kontakta sa energijom zemlje kroz vlastitu fiziologiju. U matrijahalnim kulturama ovo znanje se učilo i prenosilo iz generacije na generaciju žena, kroz tajna znanja i rituale. Nakon razdoblja prosvjetiteljstva i modernizacije ( od polovice osamnaestog do samog kraja dvadesetog stoljeća, ovo znanje je marginalizirano, proganjano, označeno kao primitivno i nepoželjno ukoliko žena želi biti cijenjena i prihvaćena po novim društvenim parametrima.

Za razliku od muškaraca, žena živi u ciklusima. Sve u njenom životu događa se na ciklički način, do završetka menopauze. Za njeno zdravlje, dobrobit i reprodukciju brinu se više vrsta hormona koji se ciklično reguliraju tijekom mjeseca. Ti hormoni ne uvjetuju samo tjelesno stanje, već i misli, osjećaje, njenu intuiciju i mudrost da posegne za onim što joj je u određenom trenutku potrebno. Osluškivanje poruka tih ciklusa, te želja da slijedi svoju unutarnju mudrost prvi je korak povezivanja sa njenom vlastitom osobnom moći.

Iz perspektive energije, žene su, za razliku od muškaraca, u svakom trenutku prisutne u dvije energetske ciklične razmjene: Jedna je razmjena sa zemljom, koja se događa u predjelu međice i nešto ispod nje, gdje žena svojom energijom posiže prema dolje i spaja se na energiju zemlje, koja se zatim vraća u njeno tijelo u predjelu maternice i jajnika. To je konstantni energetski dijalog između žene i zemlje. Ovaj aspekt energetske razmjene muškarcima nije dostupan, niti im je potreban. Druga ciklična razmjena energije događa se iz područja glave i usmjerena je prema gore, te ostvaruje povezanost sa univerzalnom svjesnošću, te se kroz  vrh glave vraća u fizičko tijelo. Ovaj energetski „krug“ događa se u svakom trenutku postojanja svake žene i svakog muškarca.  Kao što ženske tjelesne cikluse reguliraju mnogostruki hormoni, od kojih su dva najvažnija- jedan estrogensko-progesteronski koktel koji regulira rast stijenke maternice i njeno ljuštenje, a drugi je vezan za fsh hormon koji inicira ovulaciju, tako je ženama i u duhovnom životu neophodna potpora iz dva različita izvora energije da bi se osjećale funkcionalno i cjelovito.

Ovo na neki način objašnjava iskrivljenu motivaciju patrijarhata da žene drži u području intelektualiziranja, manipulacije i autoriteta, koji su iskrivljeni oblici muškog principa (energije koja se povezuje i teče prema gore). Ako krenemo od zdravih postavki, normalno je da se muško društvo boji dijela koji mu je nerazumljiv i nedostupan, a potječe iz energetske povezanosti žene sa zemljom. No u matrijarhatu su muškarci tu žensku osobinu štovali, obožavali i divili joj se, i ona je neupitno davala ženama superiorni status boginje.  Patrijarhat je odlučio da po svaku cijenu mora srušiti s pijedestala tu boginju. Gonjen vlastitim strahom stvorio je vladavinu prisile, podjarmljivanja i nasilja, u poptunom nedostatku razumijevanja da rušenjem ženske moći ruši i svoju vlastitu mušku moć i funkcionalnost.

Treći način vraćanja svojoj osobnoj moći, možda više na kolektivnoj razini, jest odgoj vlastite djece. Ako želite vratiti osobnu moć sebi i drugim ženama, odgajajte jednako svoju djecu po pitanju privilegija i obaveza, te im od samog početka dajte doznanja da su njihova ljudska i građanska prava istovjetna. Ovo je najviše što možete učiniti za buduće generacije, kao i za svoj osobni doživljaj majčinstva.

Ne možemo promijeniti način razmišljanja i ponašanje patrijarhata, to je uzaludan posao za svaku ženu. Sukobiti se s patrijarhatom na muški način je u dugoročnom smislu iscrpljujuće i neučinkovito. No ono što svaka žena može jest svjesno se povezati na izvore svoje osobne moći. Nakon tisuća godina vladavine patrijarhata, promjena sigurno neće doći preko noći, no dugotrajno to je jedini način da žena sebi povrati cjelovitost i osobnu moć.

 

ARHETIP MAJKE ŽRTVE - PREPREKA OSOBNOJ I DRUŠTVENOJ PROMJENI

ARHETIP MAJKE – ŽRTVE KAO PREPREKA OSOBNOJ I DRUŠTVENOJ PROMJENI

Naše društvo voli narative i slikovite prikaze majčinstva kao žrtvovanja. U posljednje vrijeme ovaj sjenoviti obrazac majčinstva iskače i učestalo se pojavljuje u raznim društvenim zbivanjima i komunikacijskim medijima, često skriven ispod naoko drugačijeg sadržaja.

Javno isticanje arhetipa majke-žrtve pojavljuje se s namjerom da se iskrivi slika ženske energije, te umanji njena neupitna snaga i stvaralačka sila. Budući da se više od desetljeća bavim osnaživanjem žena i jačanjem njihove osobne moći, osjećam da je za mene primjereno pokušati razmotriti takve javne objave i društvena događanja na malo dubljoj razini.

Danas mi je na društvenoj mreži iskočila powerpoint prezentacija u kojoj majka na mudrijaški način dokazuje svojem sinu koji se usudio biti drzak ( ne znamo pozadinu, ni zašto) da se ona u svom majčinstvu ultimativno žrtvovala zbog njega, te da je njeno žrtvovanje ogromno i istovjetno ljubavi. Sin se naravno, pokajnički povlači nakon što mu je majka proširila vidike o svojoj ljubavi, moli ju za oprost i sve završava u zagrljajima i suzama. Tekst prezentacije teče na vrlo nerealističan način koji vidljivo prati emotivni naboj i tok svijesti autora/ice prezentacije, a ne majke iz priče. Vizualni dio koji treba podržati priču i predočiti osjećaje sastoji se od izmjene raznih fotografija na kojima majku grli njeno malo dijete. Niti na jednoj slici dijete nije dovoljno staro da bi moglo zaista predočiti buntovnog dječaka/mladića iz teksta, pretpostavljam da se autoru/ici slika mladića koji grli svoju majku činila upitna i moguće seksualno provokativna, jer valjda u njegovoj/njenoj glavi svaki zagrljaj spolno zrelih osoba suprotnog spola mora biti seksualan.

Zatim mi je pred oči iskočila (opet) priča-tužaljka o profesoru Franji i njegovoj Don Quijotskoj borbi protiv neposlušnih vjetrenjača u obliku razularenih učenika koje treba sasijeći mačem i pokazati im njihovo mjesto u hijerarhiji „poštuj starije“. Javnost je burno reagirala na prosvjetiteljsku borbu učitelja Franje i uglavnom pruža podršku i njemu i ostalim zlostavljanim učiteljima koji smatraju da imaju pravo na učiteljsku čast i dostojanstvo. Svi su stali, bez promišljanja, na stranu odraslih i jačih, zaštićenih strukom i zakonom, i žele te mlade „dovesti u red“, jer i oni su bili mladi i nije im bilo lako, ali eto, preživjeli su školska ponižavanja i iživljavanja i sad su odrasli, normalni i zdravi i što im fali. Zašto bi onda mlađa generacija zaslužila nešto bolje?  Jedna djevojka ( da, djevojka, ne mladić), petnaestgodišnjakinja, pokušala je na svoj nevin, naivan i mladenački način objasniti zašto je nepravedno misliti da profesori imaju apsolutno pravo u ovoj polemici, te podržavati njihov samouvjeren stav da više vrijede i zaslužuju veće poštovanje u ljudskom smislu od djece i mladih učenika. Javnost je tu hrabru djevojku smjesta omalovažila i gotovo raščerečila svojim komentarima.

U čemu je ovdje problem? Vidi li ga itko osim mene?

Ispod ove priče o nedostacima obrazovno-odgojnog sustava i njegovih procesa zapravo se krije priča o transformaciji arhetipa majke-žrtve. Ta majka-žrtva počela se mijenjati i razdvajati od identiteta vrhovnog autoriteta oca-gospodara, tj. tvrdo ustoličenog obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Ako vam nije jasno, pokušajte razdvojiti ove dvije stvari: obrazovanje, odgoj kao stvaralački proces koji se dosad dešavao na osnovi iskrivljene ženske energije (u arhetipu majke-žrtve), te tvrdi okvir autoriteta odgojno-obrazovnih institucija koji je dosad postojao na osnovi iskrivljene muške energije ( u arhetipu oca- boga i batine) kao dva strukturna čimbenika hrvatskog obrazovnog sustava. Ove dvije nadopunjujuće komponente zajedno stvaraju i oblikuju odgojno-obrazovne procese i institucije u Hrvatskoj od njihovog samog postanka pa do danas.

Ovdje se zapravo ne radi o sukobu učitelja Franje i besprizornih učenika, već o transformaciji svijesti unutar arhetipa majke, njen izlazak iz sjene u svjetlost. Arhetip majke unutar procesa obrazovanja, potaknut nevidljivom mrežom promjene kolektivne svijesti u svijetu počeo se mijenjati, te da bi čitav sistem bio održiv i nastavio postojati zahtjeva od arhetipa oca u području odgoja i obrazovanja da se promijeni. Nasilje, kažnjavanje, prisila, dokazivanje nadmoći i pokornost više ne mogu biti zadovoljavajuće rješenje niti za jednu stranu.

Budući da je sustav školstva u Hrvatskoj odavno prevaziđen u modernom svijetu i svoj opstanak duguje isključivo patrijarhalnoj društveno-političkoj klimi i tradiciji u našoj zemlji, taj sustav itekako želi zadržati arhetip majke-žrtve u svom ustrojstvu. Zapravo mu jedino takvo poimanje odgoja, obrazovanja, skrbi i njege djece odgovara. U njegovom interesu je da energija snažne majke bude oslabljena i nemoćna, a arhetip majke sjenovit i nedostatan. Jedini nteres institucije patrijarhalnog odgoja i obrazovanja je da neprekidno pokazuje i dokazuje svoju nadmoć nad onima koji o njemu ovise, te tako on doslovno jede svoju djecu.

Postaje sve jasnije da su i djeca i profesori žrtve, ali ne jedni drugih kao što se to želi prikazati široj javnosti, već su oboje žrtve patrijarhalnog sistema koji ne priznaje svoje probleme i ne želi se mijenjati. Baš kao i u obitelji koja živi prema tim načelima, nema pojedinca koji nije dotaknut patnjom i nesrećom. U okviru odgojno-obrazovnog sustava ne može biti poboljšanja niti ozdravljenja ni za koga od uključenih sve dok on sam ne odbaci ovisnost o arhetipu majke-žrtve, te umjesto njega prihvati arhetip majke-hraniteljice.  Taj arhetip treba slobodu i povjerenje da bi mogao djecu uspješno podučavati na način koji njih njeguje, osnažuje i čini vidljivima. A zadaća muškog principa u tom istom sustavu je da djecu bezuvjetno štiti, ohrabruje i ističe njihovu uspješnost u svojim institucijama.

Na osobnoj razini svaka se žena treba osloboditi utjecaja patrijarhalne muške energije koju je integrirala odgojem i odrastanjem u svoj um i tijelo, te na taj način iskoračiti iz arhetipa majke-žrtve ususret vlastitom majčinstvu. Majčinstvo nije žrtva, već prirodni proces koji osnažuje ženu. Taj je proces vrlo zahtjevan i izazovan, a na te izazove žene se uglavnom ne pripremaju, ili se ne pripremaju na odgovarajući- ženski način. Od njih se očekuje da prođu trudnoću, porođaj, babinje i kasnije majčinstvo kao da se ništa nije dogodilo. No prelazak iz arhetipa djevojke u arhetip majke je ritualni prelazak u novo stanje tijela, duha i svijesti za svaku ženu. Na taj prelazak žena se treba što bolje pripremiti i biti podržana s puno ljubavi i što manje straha. Nažalost, u našem društvu prelazak u zdravi arhetip majke-hraniteljice gotovo je nepostojeći. Nepripremljenost na novo stanje i bivanje,  te kao  posljedica nemogućnost ostvarenja povezanosti s vlastitom ženskom moći čine da žene posumnjaju u svoju prirodnu sposobnost da su cjelovite majke, i umjesto arhetipa majke-hraniteljice prihvaćaju sjenoviti identitet majke-žrtve. Kao rezultat svojoj djeci daju neljubav koju djeca doživljavaju kao ljubav, pa im istu takvu energiju i uzvraćaju.

Prvi korak izlaska iz obrasca majke-žrtve je kad žena sama sebi prizna da je moćna u svom majčinstvu, jer se sa svim izazovima majčinstva nosi isključivo svojim vlastitim snagama. Ona je svojom osobnom moći i sposobnošću iznijela trudnoću, porođaj, babinje, često sve sama i u stanju emotivne turbulencije. I baš zbog toga nikako ne može biti žrtva, već snažna, cjelovita osoba kojoj je to pošlo za rukom usprkos svoj težini zadatka. Žena mora dati samoj sebi priznanje monumentalnih proporcija, jer usprkos težini i neizvjesnosti zadatka uspijeva i stvara svoj novi identitet majke. A taj je novi identitet izgrađuje i obogaćuje kao ženu i ljudsko biće. Samopriznanje težine majčinstva je samopriznanje svoje osobne ženske snage. To je hrabrost i ustrajanje i neodustajanje, ne iz žrtvovanja i nedostatka, već iz snage i obilja.

U osnovi svakog uspješnog procesa i promjene je poštivanje i neometani rast ženske energije, ona ga zaokružuje, čini smislenim, prikladnim i svrhovitim- bilo da se radi o osobnoj promjeni ili promjeni unutar društvenih institucija.

 

Napisala Andrea Weiss Sadeh

Andrea je majka troje djece, autorica radionica za osnaživanje žena u Centru Staze, voditeljica Crvenog kruga sestara, doula i edukatorica Staze u osnažujući porod i majčinstvo, te moderatorica FB grupe Majčinska rana.

 www.centarstaze.com