Blog / Pisma punom mjesecu

Uvod

Centar Staze osnovala je Andrea Weiss Sadeh kao mjesto okupljanja žena koje žele obnoviti povezanost sa svojom kreativnošću, unutarnjom snagom i ljubavi prema sebi. Radionice i individualni sessioni daju vam mogućnost da krenete stazom iscijeljenja i tansformacije u svom životu na kreativni način, da lakše izražavate svoje autentične potrebe i stvorite snažno polje ljubavi. Andreini tekstovi i kratke priče "Pisma punom mjesecu" moćan su izvor svjetla za otkrivanje i osnaživanje vaše istinske ženske prirode.

ŽENA PROTIV ŽENE- TAMNA STRANA ISTOG MJESECA

Žene u Hrvatskoj ( a i šire u regiji) progovorile su, potaknute hrabrim iskorakom zastupnice Lesandrić u Saboru, o svojim traumatičnim iskustvima vezanim za medicinske postupke reproduktivnog ženskog zdravlja u hrvatskim javnim zdravstvenim ustanovama. Ovo je desetljećima javna tajna hrvatskog zdravstvenog sustava koja je ,kao rijeka sputana branom, samo čekala da bude oslobođena. Većina žena krenula je skupa s tom bujicom, od organiziranog ženskog aktivizma do osobnih, neposrednih iskaza i komentara na društvenim mrežama.

Mnoge žene pridružile su se ovom javnom i kolektivnom prikazu ženske snage i ranjivosti bez zadrške i srama, no ima i onih koje su odlučile podržati drugu stranu. Čule su se izjave da nije strašno izdržati bol ako su liječnici stručni, da je glas zastupnice i ostalih žena pretjeran, te u službi feministkinja i ljevičara, da je normalno da boli, da je najvažnije da je sve prošlo i da je beba u redu.

Kao doula i voditeljica radionica i programa za osnaživanje žena, te kao majka, žena i ljudsko biće, duboko sam dotaknuta ovim događajima i reakcijama. Dirnuta zbog ženske snage koja uvijek probije svaku zapreku, barijeru i autoritet, jer drugačije i ne može- mi žene, priroda, i planeta Zemlja djelujemo po istim zakonima koji su daleko složeniji, inteligentniji i plemenitiji od zakonitosti i pravila ljudskog uma.

Iz te perspektive pokušat ću oblikovati svoje viđenje situacije u kojoj se žena protivi svojoj prvobitnoj prirodi, ne želi teći s njom i podržati je, te se javno izražava kao njena protivnica distancirajući se od zajedništva s drugim ženama.

Mnoge žene se osobno i javno pitaju zašto postoje takve „druge“ žene i koja je njihova motivacija? Zašto zanijekati, poništiti i povrijediti drugu ženu koja je ionako duboko povrijeđena nepoštovanjem i tjelesnom boli koja joj je nanesena?

Odgovor na ovo pitanje je složen, no u esenciji se može sažeti na riječ STRAH. Taj strah čuči ispod svih uvjerenja kojima se žene koje onevređuju druge žene zakrile. Njihova uvjerenja preuzeta su iz patrijarhalnih institucija i obrazaca, ali one ne djeluju iz pobuda o širenju istinitosti tih uvjerenja, već iz straha. Budući da su u tijelu svjesne velike kolektivne traume svih žena koja se stvarala i stvara već tisućama godina, one ne mogu podržati patrijarhalne izraze moći iskreno. Ali i same znaju kolika je velika bol traume, ONE TO ZNAJU, ali kao i mnoge žrtve duboke traume NEGIRAJU tu bol. Jer ta bol je neizdrživa, ona je dokaz da strše, da se nisu uklopile, da su još uvijek žive, imaju tjelesne potrebe i cikluse koji ne odgovaraju sistemu u koji se žele uklopiti. A one se osjećaju SIGURNIMA jedino ako ih odobri taj izvanjski sustav, toliko neprijateljski prema njihovoj pravoj prirodi.

Svaka žrtva zlostavljanja jedino želi sigurnost u svom životu, tj. ŽELI ODSUSTVO BILO KAKVE SVJESNE POMISLI na to strahotno preživljeno iskustvo. Upravo zbog toga patrijarhalne ideje manipuliraju ženama- budi nam poslušna, i bit ćeš SIGURNA. Sigurna u braku, sigurna u crkvi, sigurna na poslu.

No onda se dogodi situacija u kojoj je ženi nemoguće ne pokazati svoju prirodu: Porođaj, spontani pobačaj, izazvani pobačaj. Za žene koje žele bit SIGURNE prije svega, ovo su neprijateljski događaji. Najradije bi da ih odradi netko drugi, stoga se odvajaju od mudrosti i potreba uvjetovanih vlastitim tijelom u tim trenucima, i priklanjaju se AUTORITETU koji je ILUZIJA SIGURNOSTI. Taj autoritet je po svojoj prirodi patrijarhalan, što znači da mu je cilj iskorištavati i hraniti se na slabima i nemoćnima, i tu se stvara zatvoreni krug zlostavljanja na mjestu gdje bi žena trebala doživjeti najveće poštovanje, priznanje i suosjećanje.

Kad balon pukne, kao što se dogodilo nedavnim istupom hrabre žene u Saboru, većina žena odlučuje se podržati svoju prirodu. One koje ne donose takvu odluku zamrznute su u svom strahu, i njihovo optuživanje i podrška „krivoj strani“, zapravo je očajnički pokušaj da se ne susretnu s vlastitom boli, boli svojih majki, baka i prabaka, i svih poznatih i nepoznatih im žena. One se odlučuju za sigurnost, sigurnost koja je za ženu stoljećima značila preživljavanje bez obzira na cijenu, a cijena je izdaja sebe same na najdubljoj razini postojanja.

Žene koje izdaju druge žene, odavno su izdale sebe same. I to je najveća bol, sram koji se ne može podnijeti, ne smije biti vidljiv. Zato ih nemojmo izbaciti, optužiti i osuditi. Ako to učinimo nećemo se mnogo razlikovati od ustrojstva sistema koji nama nanosi patnju i bol. Naravno da imamo pravo na svoje osjećaje povrijeđenosti i ljutnje koji se dižu pred njihovim izjavama, ali ostavimo te osjećaje za sebe, bez da ih projiciramo na njih, jer njima je dovoljno teško u vlastitoj koži, mnogo teže nego nama koje smo progovorile bez straha.

Te tvrde žene, čvrsto ukopane u  utvrdama koje pripadaju neprijatelju zapravo su zarobljenice. Ne žrtve, već zarobljenice. Tamo ostaju svojom voljom. Dajmo im onoliko vremena koliko im treba da im to zatočeništvo postane nepodnošljivo. Dok ih vlastiti strah ne stjera na rub utvrde, ili ja ili oni. Možda im se to i ne dogodi u vlastitom životu, nego tek njihova kćer ili unuka spozna da izvan utvrde postoji svjetlost, sloboda i život- i da je ona, upravo kao i svaka žena, njihova nositeljica i vlasnica.

Suosjećanje znači vidjeti mnogo dublje od onoga na površini i živjeti s tom otvorenom situacijom, bez osude i uplitanja. Nama ženama suosjećanje je prirodni dar, a naše duboko ranjene sestre ga trebaju više od ikoga. <3

MAPA ŽENSKIH EMOCIJA ZA MUŠKARCE

Žensko-muški odnosi raznovrsni su i obuhvaćaju širok raspon emotivne i energetske razmjene. Često su upravo odnosi s partnericom najbolniji i toliko osjetljivi da muškarac ima osjećaj da hoda kroz minsko polje, ne poznavajući kognitivnu i emotivnu mapu koja bi ga izbavila iz te situacije.

Ženin svijet emocija mnogo je bogatiji od muškarčevog, i te se emocije brže i silovitije kreću i izmjenjuju u njenom osobnom prostoru. Žene također ne prežu da istraže krajnosti vlastitih osjećaja i da bivaju u njima bez susprezanja, što je za muškarce zastrašujuće, upravo zato što oni doživljavaju i iskazuju svoje emocije na drugačiji način. Ovome još odmaže patrijarhalni odgoj u kojem se muškarac potiče da ne osjeća, da potisne svoje osjećaje iz svjesnog u nesvjesni prostor, a ako iskazuje emocije koje društvo ne opravdava ( tuga, bol, strah, slabost, depresija, nemoć, izgubljenost, suosjećanje, iskrena radost) postaje predmet ismijavanja i poruge.

Upravo zbog tih snažnih, uskovitlanih i prožimajućih emocija koje zahvaćaju čitavo tijelo žene, muškarci na neki način doživljavaju žene kao mistična i iracionalna bića za kojima istovremeno žude i boje ih se. Budući da su i žudnja i strah za muškarca neprihvatljive emocije u patrijarhalnoj muškoj kulturi, muškarac se pred ženom često osjeća satjeran u kut i svoje autentične osjećaje zamjenjuje „dozvoljenima“- agresijom i kontrolom. Agresija ne mora biti samo fizička, ona može biti i verbalna, no ona je prvenstveno energetsko djelovanje prema partnerici.

Iza ovakvih događaja u ljubavnom odnosu oboje partnera osjeća se povrijeđeno, neshvaćeno i nevoljeno, što se vrlo lako i uz pomoć racionaliziranja situacije koja se desila može pretvoriti u odvajanje, izlazak iz zajedničkog ljubavnog prostora izgrađenog u vezi, isključivanje partnerice iz svog života jer „ što to meni uopće treba“, „ bolje mi je samom“, „ ja ovo ne zaslužujem“. Naravno da postoje situacije u kojima se u odnosu ne radi samo o navali emocija, već i o ulasku u osobni prostor i nepoštivanju granica drugog ljudskog bića, i u tom je slučaju neophodno razriješiti i redefinirati odnos. No najčešće se radi o bolnom nerazumijevanju prirodnog procesa.

Zašto žene ulaze u kovitlac emocija koje ne mogu i ne žele kontrolirati?

Obrazac ispoljavanja emocija u žene prati njenu žensku prirodu i energiju koja tu prirodu oblikuje. Drugim riječima, očekivati od žene da rješava svoje osjećaje na drugačiji način isto je kao pokušati zaustaviti promjenu godišnjih doba, rast i cvjetanje biljke, plimu i oseku mora. Dakako da žene mogu umski presijeći svoje osjećaje, no to ih s vremenom vodi u depresiju i razne tjelesne poteškoće i bolesti.

Sloboda, nesputanost, nepredvidljivost, kaotičnost i divlja priroda doživljavanja i izražavanja emocija ženama su prirođene i neophodne za mnogo važnija događanja od svađe s partnerom- za mogućnost doživljavanja orgazma, održavanje zdravog menstrualnog ciklusa, za izdržavanje i nošenje s porođajnim bolovima i izgonom bebe, povezivanje s bebom, kao i za postpartum u kojem žena doživljava transformaciju iz djevojke u majku.

SAVJETI ZA MUŠKARCE:

Kako muški partner može pomoći svojoj partnerici kad se nađe usred njene emocionalne oluje?

1. Kad ona bjesni, viče, plače, nemojte pokušavati to racionalizirati, braniti se ili joj govoriti da se smiri. Najbolje je da uopće ne govorite, samo budite u istoj prostoriji bez straha i namjere da ju smirite. Bez obzira da li vas žena psuje ili vrijeđa, nemojte se vezati na te riječi. Ukoliko osjećate da je za vas to moguće, priđite svojoj partnerici i snažno ju zagrlite( bez agresije ili želje da ju kaznite i kontrolirate). Držite ju u zagrljaju dok snažne emocije prolaze njenim tijelom. Ona vas treba kao oslonac, i što ste vi prisutniji za nju ona će brže izaći iz svog kaosa. Ako se bojite odmah ući u zagrljaj, primaknite se i uhvatite ju s ljubavlju za ruku – ako vam se otrgne i nastavi bjesniti ne odustajte! Ostanite u njenoj blizini. Vaša partnerica vas treba, treba osjetiti vašu postojanost.

2. Ako je bijes žene eskalirao u fizičko nasilje i ona vas želi fizički napasti, nikako nemojte biti reaktivni. Zaštitite se postavivši ruke ispred sebe i gledajući ju u oči recite: Znam da ti je sada jako teško, ali znaj da sam tu za tebe. Sada ću izaći iz ove prostorije, ali želim razgovarati s tobom i vidjeti kako možemo zajednički pronaći rješenje. Kad budeš spremna, ja te čekam.

3. Kad žena dođe razgovarati s vama ne predbacujte joj, ne šalite se s time što se je dogodilo, ne pokušavajte analizirati njene emocije i čitav događaj. Pažnju prebacite na tjelesno ( ne seksualno!) iskustvo. Pomilujte ju i poljubite, zagrlite, napravite šalicu čaja. Prije nego počnete razgovarati dozvolite da jedno vrijeme budete u tišini bez riječi, samo se pobrinite da je njoj udobno i da se osjeća sigurnom. Dozvolite ženi da prva počne dijalog o tome što se dogodilo. Budite iskreni u vezi svog stajališta o problemu, ne patronizirajte joj i ne namećite svoj autoritet. Vjerujte da vas vaša partnerica voli i da isto kao i vi želi odnos pun ljubavi i zadovoljstva.

 

Ljubavni odnosi nisu samo poligon za ostvarivanje vlastitih želja i potreba, već su i mjesto osobnog i zajedničkog rasta. Svaki put kad se odnos nađe u krizi i nesrazmjeru, gledajte to kao poziv na transformaciju- bilo vašu osobnu, koja će zatim rezultirati prekidom odnosa, ili zajedničku- u kojoj ćete se i vi i partner transformirati zajedno u novu stvarnost.

PATRIJARHALNA GINEKOLOGIJA - IZVOR PATNJE HRVATSKIH ŽENA

Prestrašna iskustva žena na ginekološkim odjelima hrvatskih bolnica ne prestaju izlaziti pred oči javnosti. Sve je nepobitnije da se u njima ženama svakodnevno nanose dubinske traume i nepravda! 
Neke priče su vrhunac okrutnosti, kao ona žene čija je beba umrla u trbuhu u petom mjesecu trudnoće, pa su joj inicirali porod, ostavili da 5 sati sama rađa mrtvo dijete i poslije s njim u naručju čeka da se pojavi osoblje i objasni joj što se događa. Mene su pak "samo" kiretirali bez anestetika par dana nakon pobačaja, još su bili u šaljivom raspoloženju, kao, sve se to dogodilo jer ja previše volim seks. Ne, sve se to dogodilo prvo i prvo jer moja majka nije poštovala sebe, pa nije ni mene naučila da se poštujem. Dogodilo se zato jer mog tadašnjeg partnera nije bilo briga što će se meni desiti ako ostanem trudna. Dogodilo se zato što su pobačaje tog dana dodijelili pripravniku kojeg nitko nije nadzirao, pa nije obavio kako treba. Dogodilo se zato jer naše društvo idealizira majčinstvo, a ne bavi se stvarnim potrebama žene da bi imala sretno reproduktivno iskustvo. 
Medicina ima sve potrebne aparate, materijale i lijekove da omogući ženama dostojanstvenu ginekološku skrb, pa ipak se na ginekološkim odjelima događa najviše poniženja i traumi. Odjele vode muškarci koji uz svu profesionalnost i izobrazbu ne mogu razumjeti potrebe žene u trudnoći, na porodu, kao ni u situacijama gubitka djeteta iz bilo kojih razloga. Med.sestre i babice vide u doktorima vrhovni autoritet, te tako bolno izdaju svoje pacijentice, čak i ako je njihov posao "obavljen". Uvjerena sam da je ponižavanje i nanošenje boli ranjivim ženama iskaz moći patrijarhata u Hr i da se događa smišljeno i namjerno.
Ovo stanje bi se moglo promijeniti otvaranjem zasebnih ustanova za trudnoću i porode, plodnost i opstetričku patologiju gdje bi bile zaposlene samo liječnice, primalje, doule i volonterke- bez muškaraca, baš kao što je bio uvriježeni običaj iz davnina.
Trudnoća i porod nisu samo fiziološki, medicinski događaj. Kad se rađa beba, istovremeno se rađa i majka. To je tjelesna, emotivna i duhovna transformacija. Čitav život djeteta, kao i njegov odnos sa svijetom i samim sobom oblikuje se iskustvom ženine trudnoće i poroda. Nanošenjem traumi ženama nanosi se trauma čitavim budućim generacijama.
Da bi to postalo jasno društvo treba biti humanije, hrabrije i anti-patrijarhalno. Zato se treba čuti naš glas, drage žene, bez obzira na sve. Čak i kad je nekome jako neugodno suočiti se s intimom druge osobe i barem na tren biti samo čovjek, bez uloge.

MAJČINSKA RANA I ZLOSTAVLJANJE MEĐU ŽENAMA

MAJČINSKA RANA I ZLOSTAVLJANJE MEĐU ŽENAMA

„ Majka je kulturalni instrument poučavanja kćeri da je prirođeno inferiorno ljudsko biće“
Anne Wilson Shaef

Potaknuta burnim reakcijama na objavu videa o emotivnom zlostavljanju na mojoj Facebook stranici, u meni se pokrenula lavina misli.

Filmić je bio o mladoj ženi koja se u sitne noćne sate vraća kući gdje je čeka pripit i ozlojeđen partner. On nasrće na nju verbalno, prijeti joj i vrijeđa ju, energija je zastrašujuća mada nema fizičkog nasilja. Ženina je reakcija povlačenje, opravdavanje i podilaženje. U sebi ostaje duboko nesretna i slomljena, ali ne odustaje od obrasca ponašanja kojeg je odavno naučila, posisala s majčinim mlijekom.

Žene se boje da ih muškarac ne ubije. Čak i onaj koji ih najviše voli.
Kako se i ne bi bojale, tisuće godina bile su potpuno vlasništvo svog oca i muža. On ih je mogao prodati, silovati, zatući, umoriti njihovu djecu, tjelesno kažnjavati, izbaciti na ulicu bez ičeg. Taj se strah uvukao u stari dio ženskog mozga i ne izlazi.

„Budi pokorna.“, prva je zapovijed Svetog Pisma patrijarhata.

Unatoč borbi za jednakost spolova, za ljudska prava,te usprkos glasovima žena koji su danas slobodni i glasni pred svjetskim političkim i društvenim institucijama, u slučaju agresije (ne obične svađe) u partnerskom odnosu većina žena će reagirati povlačenjem i skrušenim stavom.

Ovaj problem je mnogo dublji i intimniji no što ga razmatraju institucije i organizacije koje pokušavaju pomoći ženama- od državne do globalne razine, te u skladu sa svojim razmatranjima pokušavaju ženama dati smjernice do njihovog vlastitog oslobođenja. Te smjernice jednostavno ne funkcioniraju na obiteljskoj i intimnoj razini. U većini zemalja na svijetu žene se ne mogu osloniti ni na prvu kariku društva koja bi ih trebala zaštititi- policiju.

Žene odavno znaju da svoje najdublje probleme moraju rješavati same, duboko u sebi. To im govori njihova intuitivna ženska mudrost. Kad žena zašuti i prestane pričati o svom problemu, te tražiti pomoć od organizacija i institucija koje su je iznevjerile- tada je spremna za razrješenje svoje situacije. Često je to trenutak u kojem je svjesna da se radi o čistom preživljavanju- čak i ako nasilje koje doživljava nije fizičko, već emotivno i energetsko.

Ženin bijes izgleda kao poharana pustinja. Nigdje ni jednog drveta, ni jednog kukca. Samo zavijanje zlogukog vjetra. Na tom tlu neće biti života još barem tisuću godina. Nikad više dok je ona živa.

I sada dolazimo do te točke, do pitanja zašto žene zlostavljaju druge žene? Zašto su nezamislivo okrutne prema svojim kolegicama s posla? Zašto su beskrajno manipulativne u prijateljstvima? Zašto su krvnici vlastitim kćerima, ostavljajući ih bez krila i glasa?

Zamislite sada sav taj bijes akumuliran u jednoj ženi. Bijes dug stoljećima, ne jenjava, ne traži odmora. Ne može se nigdje isprazniti , a da ne proizvede rizičnu situaciju.

Upravo takva žena može biti vaša majka.

Za nju već po rođenju, vi, žensko dijete, nosite patrijarhalni pečat slabosti i nemoći, i ta slabost i nemoć jasno zrcali njenu.

Svaki put kad ju vaš otac uzme bez njene privole, taj bijes završi na vama.
Svaki put kad joj kaže da ne može kupiti te cipele, jer je novac potreban za popravak u kući, taj bijes završi na vama.
Svaki put kad ona želi otputovati u nepoznata prostranstva, a on želi ići s njom, taj bijes završi na vama.
Svaki put kad ona iz ormara izvuče one cipele na petu u kojima se osjeća seksi i onu otvorenu haljinu, probava ih krišom u spavaćoj sobi pred ogledalom dok ju vi, njena kćer, odnekud gledate zabavljeni igrom, on uđe i lice mu se smrkne, kaže, a za koga se ti oblačiš kao kurva, svaki put njen bijes završi na vama.
Takva majka ne zna se suprotstaviti i izbaviti od zlostavljanja sebe i svoje dijete, ali zato će sav njen strah i bijes završiti na vama.

Ona će uložiti svu svoju životnu silu da vi energetski i emotivno postanete kao ona. Što se više tome odupirete, pustinja će biti nemilosrdnija za bilo koji oblik vašeg života. A budući da ste vi tada još uvijek dijete, djevojčica koja beskrajno voli i treba svoju majku, vi ćete joj to dozvoliti. A što biste drugo mogle napraviti?

I zato su vam, drage moje, žene tako bijesne. Pokušavaju istovremeno biti kao njihova majka i osvetiti se toj istoj majci, i tako taj njihov bijes i neljubav završe na vama. Na poslu je to naročito učestalo, jer posao fingira autoritet patrijarhalnog člana obitelji, posao je otac i bog kojem se treba pokoravati i udovoljavati njegovoj hijerarhiji, baš kao i brak. Žene to smjesta prepoznaju, i onda njihov strah i bijes završava na vama. Jer vi ste kćeri, vi ste slabije po rođenju. Ranjena žena ima misiju da vam to da doznanja na način koji nećete zaboraviti sve dok ste živi.

Ako smo sve izložene majčinskoj rani, zašto onda u zatvorenom krugu ženske agresije neke postanu zlostavljačice , a neke žrtve?

Ukoliko je majka uspješno pretvorila svoju kćer u svoju energetsku i emotivnu repliku, kćer će postati zlostavljačica. Ukoliko joj to nije uspjelo u potpunosti, a pokušavala je dugi niz godina ( recimo od rođenja, pa barem do njene osamnaeste godine ), kćer će postati žrtva- zato jer se nije pokorila.

Ako ste žrtva ženskog zlostavljanja i privlačite ga kao magnet gdje god da se pojavite, znači da ste se već negdje prije u svom životu pokušale oduprijeti patrijarhalnoj energiji. No to vas je skupo koštalo, i u vama stvorilo osjećaj vječite odbačenosti i duboke tuge. To je normalno, jer se kao dijete u takvoj situaciji niste mogli odvojiti od svoje majke i pobrinuti se za svoje potrebe, već ste trebale naučiti „živjeti s tim“. Drugim riječima, bile ste prisiljene dati svoju životnu energiju tom obrascu žrtve da biste mogle preživjeti.

Problem je u tome što nastavljate davati životnu energiju tom obrascu žrtve dugo nakon toga što vam on više nije potreban, jer ste odrasli i sposobni pobrinuti se za sebe i svoje potrebe. Na neki način vi njegujete tu majku-zlostavljačicu u svom energetskom polju, jer je za vas to pojam majčinske ljubavi iz djetinjstva, iskrivljene i destruktivne, no u dječjoj glavi bolja je i takva, nego nikakva.

Upravo zbog tog zloduha, tog fantoma neljubavi iz odnosa s vašom majkom u djetinjstvu, u vaš život privučene su žene koje vas žele zlostavljati.
Ukoliko želite da se taj obrazac prekine morate mu svjesno zaustaviti davati svoju životnu energiju.
To iziskuje mnogo hrabrosti i želju za dubinskim promjenama u vašem životu, što uopće nije lako ostvariti. Ali je moguće. No o tome nekom drugom prilikom.

Majčinska ljubav je tabu u našem društvu, nedodirljiva i napuhana vreća laži. Imajte na umu da vaša obveza i put nije podržavanje laži, već svoje vlastite istine.

Vaša jedina obveza i smisao u životu je da razriješite spone i veze koje vam uskraćuju vašu autentičnu slobodu i sjaj. Budući da je spona s majkom jedna od najmoćnijih u našem životu, upravo od nje vrijedi započeti.